Temeljna je postavka predstave pitanje na koje je redateljica Olja Lozica pokušala odgovoriti: imamo li uopće danas vremena i volje za druge ljude?
Bilo je samo pitanje vremena kad će se kazalištarci početi baviti aktualnom recesijom. Olja Lozica svojom je predstavom u Exitu ‘Reces i ja’, koju je napisala i režirala, to možda učinila na izravnoj način nego drugi, premda i to treba uzeti s rezervom. Jer, što je to za tzv. male ljude na ovim prostorima recesija? Kako je izjavila sama autorica, mi ovdje stalno smo u nekoj krizi i recesiji, obični ljudi već jedva razlikuju jednu od druge. Predstava ‘Reces i ja’ nastala je kao posljedica istraživanja koje je Lozica predstavila na Noćnom Labu &TD-a pod nazivom ‘Biografija jednog prostora’. Projekt se učinio zanimljivim Teatru Exit koji ju je pozvao da ondje nastavi raditi na predstavi. Nakon godinu dana nastala je ‘Reces i ja’, predstava u koprodukciji s kazališnom družinom KUFER-om (Kazališna družina frustriranih redatelja).
Svoju je predstavu Lozica zamislila u dvije razine, kroz sudbinu mlade dramske spisateljice s financijskim problemima, što utječe i na njezin odnos s mladićem i postavlja neugodnu dvojbu: je li novac važniji od ljubavi? Na drugoj razini Lozica prati sudbine ljudi u tri stana tijekom jednog dana: mladog para na odvikavanju od droge i u stalnom sukobu; samohrane majke koja je u sukobu sa svojom kćeri; starijega bračnog para u kojem ona boluje od Alzheimerove bolesti. Oni su susjedi, međusobno osluškuju zvukove svakodnevnog života: netko se upravo tušira, netko usisava, netko suši kosu. Tko su ti ljudi? Znajete li išta o njima? Slušaju li svakodnevno vijesti i razmišljaju o recesiji? Je li ekonomski kriza i njima sveprisutna u milišima? Jesu li nesretni? To su temeljne postavke na koje je Lozica pokušala odgovoriti: imamo li uopće danas vremena i volje za druge ljude?
