Tom Albanese

Sud u Šangaju nedavno je zaključio suđenje četvorici zaposlenika Rio Tinta, jedne od najvećih rudarskih kompanija na svijetu, optuženih za uzimanje mita i industrijsku špjunazažu. Prvooptuženi Stern Hu dobio je deset godina zatvora, a ostala trojica od sedam do četrnaest. No suradnja Rio Tinta i kineskih kompanija vjerojatno će ipak preživjeti tu aferu.

Jedan od interesantnijih trilerova u korporativnoj povijesti bliži se kraju nakon što je sud u Šangaju zaključio suđenje četvorici zaposlenika Rio Tinta, jedne od najvećih rudarskih kompanija na svijetu, optuženih za uzimanje mita i industrijsku špjunazažu. Kad je afera izbila, šef Tom Albanese odmah je naredio rigoroznu internu istragu koja, iznenađujuće, nije ništa otkrila, no kineske vlasti nisu bile posebno impresionirane pa su provele svoju istragu s nešto drukčijim rezultatima. Stern Hu, Liu Caikui, Ge Minqiang i Wang Yong nadvodno su prikupljali informacije o kineskim proizvođačima čelika, uključujući potražnju za željeznom rudama, što su optuženi opisali kao legitimno istraživanje tržišta. No, priznali su uzimanje mita koje se procjenjuje na ukupno devet milijuna funta, a jedan je, iako se ne zna koji od četvorice, priznao i krivnju prema optužnici za industrijsku špjunazažu. Problem nije samo u podmićivanju i čačkanju gdje se ne smije, kažu Kinezi, nego i u cijeni koju je Rio Tinto posljedično odredio za željeznu rudu, 40-ak posto višu za ovu godinu.

Krug upletenih osoba uključuje i jednog od najbogatijih ljudi u Kini Du Shuanghua, koji je, navodno, Wangu isplatio devet milijuna funta, ali njegov odvjetnik odmah je razjasnio nesporazum rekavši da je bila riječ o pozajmici za kupnju dijonica. Za odvjetnike je, i dakako, nemali broj zapadnih medija, suđenje u Kini, koja ne poznaje pravo kao što ga pozna ostatak svijeta (izjava australskog premijera Kevina Rudda), bilo izvrsna prilika da počnu dovoditi u pitanje kvalitetu pravosudnog procesa, kineskih zakona, a vjerojatno i Kine. Kinezi, izgleda, još nisu dobro shvatili razliku između kvalitetnog istraživanja tržišta i prikupljanja povjerljivih podataka.

Iako bi, možda, netko pomislio da se Kina i Rio Tinto, stara dama u industriji rovanja, mrze, to ne bi bilo sasvim točno, riječ je o prisilnoj simbiozi. Dapače, njihova veza ozakonjena je u devetpostotnom udjelu kineskog državnog igrača Chinalca u Tintu, što se novim dogovorom početkom godine trebalo udvostručiti, ali od toga se odustalo. Osim toga s kineskog tržišta dolazi otprilike četvrtina svih prihoda te australsko-britanske grupacije. Uzbuđeni Australci, čiji je Stern Hu sugrađanin, upozoravaju na to da je dotični gospodin bio glavni pregovarač za osjetljivo područje dogovaranja cijena za željeznu rudu između Kine i globalnih proizvođača, a sumnjivo im je i to da su optužnice podignute samo nekoliko tjedana nakon Tintove odluke da odbije veliku Chinalcovu investiciju i povećanje njegova udjela u kompaniji. Umjesto toga udružili su se s ljutim rivalom BHP Billitonom i pokušavaju malo odobrovoljiti ljutite Kineze nudeći im da se s njima upuste u zajednički projekt rasturanja Gvineje, jednog od malo iskopanih a bogatih nalazišta željezne rudače u svijetu.

Prema jednom scenariju koji bi pokušao povezati te točke izgleda da svi u ovoj priči tjeraju svoj specifični interes. S jedne strane Kinezi su ljutiti jer su onemogućeni u pokušaju jačanja svoje pozicije u jednoj od najmoćnijih svjetskih rudarskih grupacija, pa su im navedena četvorica sjajno poslužila za iskaljivanje bijesa. Imajući na umu standardnu praksu u poslovanju velikih igrača, a onda još na kub za tip kompanije kakav je Tinto, može se pretpostaviti da Kinezi imaju temelje za optužbe. S druge strane, čini se da bi Rio Tinto rado bio dobar s Kinezima, uzimajući njihove investicije u ograničenom opsegu i profitirao od njihove golemine potražnje, ali ne bi se baš potpuno prepustio tom prijateljstvu, što je klasični zapadnjački sindrom. Svi su dobrodošli kao poslovni partneri, samo Kinezi ne, do te mjere da je i izravni rival preferirani izbor. Naime, dok god Kinezi svoja vrata za investicije drže otvorena, vrijede tradicionalna pravila o anacionalnosti novca, no kad oni žele povećavati udjele, preuzimati tvrtke i investirati vani, poslovnicima odjednom osjeti zov domovine i postanu strašno politički osviješteni grozeći se diktatorskih šapa Pekinga. Istih onih diktatora kojima se uvlače veći dio godine.

Bob Brown, šef australskih Zelenih, jasno je dao do znanja u čemu je stvar: ‘Ako bi se Chinalco i Rio Tinto dogovorili, komunistički šefovi u Pekingu imali bi kontrolu nad upravljanjem Tintovim australskim izvorima minerala.’ Stvar je utoliko jasnija ukoliko se zna da je Tinto zapravo očajnički trebao svježu lovu za otplatu dvaju dugova ukupno vrijednih 20 milijardi dolara koji na naplatu dolaze u listopadu ove godine, ali očito ne toliko očajnički.

Kao što se, uostalom, može očekivati od globalne grupacije starog kova koja, zbog prirode svog posla, uglavnom funkcioniira prema kanonima prvotne akumulacije i kolonijalnog crpljenja resursa, kontroverzije su uračunane u poslovanje i uglavnom neizbježne. Rio Tinto najčešće se proziva zbog ekološke neosjetljivosti i kršenja ljudskih prava u mnogim oblicima, od iskorištavanja i mrčavanja razne svjetske nejači u zamjenu za njihovu rudu i zemlju do zabrane sindikalnog organiziranja. Loš publicitet njegovih operacija u Indoneziji, u ovom slučaju u rudniku Grasbergu, prouzročio je izlazak jednog od najvećih mirovinskih fondova na svijetu, u vlasništvu norveške Vlade, iz vlasničke strukture i zabranu bilo kakvog daljnjeg ulaganja u tu kompaniju zbog očite nebrige prema okolišu. Ljudi, duše, nisu spomenuli. Isti modus operandi kompanija je primijenila i u Zapadnoj Papui i Papui Novoj Gvineji, navodi War on Want, britanska humanitarna organizacija, a može se vjerovati da to radi svagdje gdje si to može dopustiti.

Kompanija je u trenutku svog nastajanja, 1873., bila najveći svjetski rudarski pothvat i tu je poziciju uspjela održati duboko u 20. stoljeću. Rio Tinto, ime neuobičajeno za staru britansku kompaniju, dobila je prema istoimenim španjolskim rudnicima bakra u provinciji Huelvi koje je Vlada ponudila na prodaju 1872. zbog slabe isplativosti i trenutačne financijske stiske u kojoj se našla. Vijest je stigla do Hugha Matesona, koji je brzo uvidio potencijal rudnika i u svrhu kupnje organizirao grupu investitora koja je za njih istresla 3,7 milijuna funta i nakon kupnje osnovala Rio Tinto Company čiji je prvi predsjednik postao Matheson.

Matheson je bio lukav i vješt poduzetnik kojem je Rio Tinto postao životno djelo. Kompanija je u početku poslovala loše i borila se za opstanak jer joj je za puni razvoj potencijala trebalo mnogo investicija. Troškovi su prvih godina bili stotinjak tisuća funta na mjesec, iznimno velik iznos za ono vrijeme. Prvi važan korak u stvaranju profitabilne kompanije napravljen je 1876., kad RTC postiže oligopolistički dogovor sa svojim rivalom Tharsisom, škotskom kompanijom koja je vodila rudnike u blizini Rio Tinta, što u kombinaciji s revidiranim ugovorom o kupnji sa španjolskom Vladom, koji je Tinto pružio bolje uvjete od prvotnog, omogućuje prvu konsolidaciju nejake tvrtke. Dogovor je kompaniji otvorio pristup njemačkom tržištu piritu, tako da je Tinto u samo nekoliko godina postao dominantni proizvođač tog minerala, kao i najveći proizvođač bakra. Počele su ‘debele’ godine. Na Mathesonovo mjesto 1898. dolazi sir Charles Fielding, za čijih je prvih deset godina vladanja kompanija isplaćivala prosječnu godišnju dividendu od čak 41 posto. Matheson je bio pionir, probitačni poslovni osvajač, no nakon kraja njegove ere vrijeme je bilo za vještog činovnika, što je Fielding i bio. Uveo je nove tehnologije, restrukturirao upravljanje, računovodstvo i procese odlučivanja pojačavši tako učinak Mathesonove ostavštine.

U isto vrijeme uspješno je odbio sve pokušaje da se kompaniji otme nešto iz kasice-prasice, bilo da je riječ o španjolskoj Vladi koja je odlučila da bi više novca, bilo o radnicima koji su se optimistično nadali da bi mogli dobiti više nadnice. Argument za radnike bio je zaista činičan. Kompanija je na tvrđnju da pliva u novcu i može si priuštiti veće radničke plaće odgovorila kako ionako već daje više od ostalih poslodavaca u Španjolskoj, što uopće nije bilo točno jer su 1913. radnici u Tintu dobivali manje od onih u toj kompaniji prije 20 godina. Španjolska se, posebice nakon uspostave fašističkog režima, pokazala neugodnim mjestom za poslovanje, pa je kompanija, konačno, 1954. odlučila rudnike prodati natrag španjolskoj Vladi koja je do tada ionako praktično preuzela kontrolu nad njima. Rio Tinto tako je ostao bez Rio Tinta.

Daleko od toga da je kompanija nešto izgubila. Naprotiv, riješila se balasta i u međuvremenu, pod Aucklandom Geddesom, izgradila impresivan portfelj daleko od Španjolske. Među njegovim važnijim uspjesima jest osiguravanje velikog udjela u bogatim nalazištima bakra u Rodeziji, današnjem Zimbabweu, a uz to kompanija je redovito povećavala svoj portfelj raznim spajanjima i akvizicijama. Stasanje u modernu kompaniju i jednog od najvećih globalnih igrača RTC će iskusiti nakon Drugog svjetskog rata ponajviše zahvaljujući dvojici ljudi – Marku Turneru i Valu Duncanu. Njih dvojica odgovorni su za lansiranje RTC-a u najvišu orbitu u kojoj se i danas nalazi zbog promjene smjera razvoja prema rastu i širenju portfelja resursa. Zahvaljujući njima RTC je postao kompanija s diverzificiranim mineralnim portfeljem kakav ima danas i koji uključuje eksploatiranje željeza, boksita, zlata, aluminija, bakra, dijamanata, ugljena, urana i niza drugih rudača. Najveće spajanje Duncan će realizirati 1962. s australskom korporacijom Consolidated Zinc kojim je formiran RTZ, poslije Rio Tinto Group, kojem više ništa nije moglo stajati na putu. Prošlu je godinu kompanija završila s 44 milijarde dolara prihoda, od čega pet milijardi čiste zarade i 35 tisuća zaposlenih diljem svijeta. Velik dio tog uspjeha, kompanija duguje Kini, pa i ne čudi akcija šarmiranja koju je poduzeo Albanese.