Polančec – proizvod politički upravljanog modela gospodarstva

Čišćenje sustava od korupcije samo je preduvjet promjene. No jedino napuštanje takvog modela političkog upravljanja gospodarstvom može donijeti novi polet.

Dosad otvoreni antikorupcijski slučajevi bez sumnje razotkrivaju temeljni model uspješnog poslovanja na hrvatski način: uzeti od države i preliti u vlastiti džep.

Čini se da je uhićenjem bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca otvoren proljetni uhidbeni val za korupciju i zloupotrebu položaja. Izgleda da će on nakon menadžera zahvatiti (bivše) visoke i najviše političke dužnosnike. Čini se da, osobito nakon što je u SAD-u otvorena korupcijska afera Daimler-Benz, iz tog vala ni bivši SDP-ovi (bivši) dužnosnici neće biti izuzeti. I pitanje je tko još. Ne bih ni ovaj put naglašala o njihovoj nevinosti ili krivnji, o dokazivoj, eventualno montiranoj i stvarnoj odgovornosti. Ali dosad otvoreni antikorupcijski slučajevi bez sumnje razotkrivaju temeljni model uspješnog poslovanja na hrvatski način: uzeti od države i preliti u vlastiti džep.

Nije to, doduše, hrvatsko otkriće ni hrvatska specifičnost. Državna korupcija jezgra je svake korupcije i prisutna je u svim državama. Hrvatski problem jest što je gotovo uvjet poslovnog uspjeha postalo prikupljanje uspješno na državni ili gradski proračun. Sve ono drukčije, ono istinski poduzetničko, obezvrijeđeno je i izgurano na margin. Postalo je iznimka. I upravo u tom politički upravljanom modelu gospodarenja i ‘uspješnog’ poslovanja, u toj permanentnoj političko-poslovnoj simbiozi između rotacijskih političara i više-manje istih menadžera, koja ne propušta inicijativu i ne ostavlja prostora izvornom poduzetništvu, vidim temeljni izvor aktualne hrvatske krize. Čišćenje sustava od korupcije njezinim sudskim sankcioniranjem samo je preduvjet promjene. No jedino napuštanje takvog modela političkog upravljanja gospodarstvom može donijeti novi polet.

Zato vjerujem da je novi razvoj više pitanje političkih nego ekonomskih ili financijskih odluka. Njegovi su ključevi sada u rukama premijerke Kosor. I čini mi se da je ta misija manje nemoguća nego što to može izgledati iz recentnih ekonomskih i financijskih analiza i prognoza. Možda zato što mi ekonomija i financije nisu jača strana. Ali baš zato dopustit ću si da na trenutak budem premijerka i najavim nekoliko svojih poteza za taj novi razvoj.

Hitno bih pro-našla potpredsjednika Vlade za održivi razvoj. Morao bi biti dokazani vizionar s dovoljno poduzetničkog duha za provođenje svoje vizije. Prvi kandidat za to mjesto bio bi Zlatko Žebrnjak. Ne znate tko je to? To je načelnik Dugopolja. Ne znate što je Dugopolje? To je prije desetak godina bila ledina u predgrađu Splita, koja je ostvarenom vizijom načelnika Žebrnjaka postala poslovno i kulturno središte, općina s iznimno visokim socijalnim i osobnim standardom, bez kredita, u stabilnom razvoju… Njegov bi zadatak bio koordinirati sva ministarstva koja se bave gospodarskim razvojem kako bi doveo Hrvatsku do razine Dugopolja. Banalno? Ne baš. Mnogo je zahtjevnije bilo od ledine napraviti Dugopolje nego od Hrvatske (pre)zaduženu ledinu. U prilog mu ide što je dugogodišnji član vladajućeg HDZ-a, a još više što je u lokalni projekt Dugopolje ušao iz inata. Nije imao kvalitete nužne za staru stranačku hijerarhiju. On bi, vjerujem, znao izabrati suradnike za projekt Hrvatska – Dugopolje.

Hitno bih obogatila savjetničke timove izvornim i uspješnim poduzetnicima. Primjerice Zvonko Biljecki, vlasnik svjetski uspješne tvrtke Geofoto. Prezauzet? Ma, istinski poduzetnici u kriznim vremenima uvijek nađu motiv za sudjelovanje u razvoju države. Zvonko Antunović, vlasnik između ostalog u krizi uspješnog Hotela Antunović u Zagrebu. Pio je kavu sa Stjepanom Mesićem, a i nema MBA? Svi poduzetnici piju kave s političarima. Malo ih poput Antunovića zna napraviti i održati uspješan hotel u vrijeme kad drugi uspješne čine neuspješnim. Uostalom, hrvatski Orco je pun MBA menadžera. Miću Stojanovića iz Siscije. SDP-ovac? Da, koji već tridesetak godina zna kako uz dobit ostvarivati vizije u tekstilnoj industriji. I još nekoliko takvih.

Svi bi oni za jedan mjesec napravili strategiju razvoja i zajedno s ministarstvima mjere njezina provođenja. Dotad bi drugi suradnici razvili model uključenja braniteljske populacije, agilnih četvrtogodišnjaka s idejama u novi razvoj, pokušali animirati iseljeničku poslovnu, znanstvenu i intelektualnu elitu te strane investitore. Dovoljno, ali samo za prvi korak prema istinski ambicioznom cilju: Hrvatska – Dugopolje.