To jeftinijih!) za financiranje osnovnih i obrtnih sredstava te likvidnosti. Poduzetnici se, primjerice, mogu kandidirati za program mikrokreditiranja, pri čemu se novac može iskorititi i za osnovna i za obrtna sredstva. Ovisno o tome što se financira, rok je otplate od pet do deset godina, a početak od jedne do dvije godine. No svakako je najzanimljivija kamata koja je sada samo oko dva posto. I za taj se program poduzetnici javljaju u svojoj banki, a zasad ih je uključenih u taj program samo šest.
HBOR nudi i kratkoročne kredite za likvidnost, s rokom otplate do 15. prosinca ove godine i kamatom od sedam posto. Nije jeftino, no u usporedbi s kamatama komercijalnih banaka, to je gotovo dvostruko niže.
Doduše, i bankari i analitičari tvrde da je mikrokreditiranje podložno visokim operativnim troškovima, no iskustva, primjerice, njemačkih financijskih institucija koje se bave mikrokreditiranjem pokazuju da se i u toj niši može poslovati profitabilno. Hrvatski bankari, međutim, upozoravaju na to kako se udjel rizičnih, loših kredita kod malih poduzetnika udvostručio, sa šest na 12 posto, dok su u velikim poduzećima oni utrošteni, ali s manjim udjelom – s dva na šest posto.
No ako postoji jedna stvar oko koje su složni i bankari i poduzetnici, onda je to nelikvidnost – temeljni recesiji problem koji poduzetnici ne mogu riješiti drukčije nego kreditima. I jedni i drugi rado bi dekretom propisali da je država dužna platiti u roku od 30 dana, a poduzeća u roku od 45 dana. No sve dok ministar financija ne priznaje da je neplaćanje državnih poduzeća njegov problem, a ne poduzetnički, neće biti pomaka s mrtve točke. U tom se lancu velika poduzeća katkad uspiju naplatiti, srednja još nekako, no mali poduzetnici na kraju hranidbenog lanca osuđeni su kandidirati za (unatoč svemu skupu) kredite. Koji im ne bi ni trebali da državna poduzeća, pa onda i veliki privatnici u sustavu, plaćaju na vrijeme.
