ŠPANJOLSKA

Zemlja problem unutar Europske unije posljednjih je dana bila Grčka. No, problemi s kojima se suočava ova mediteranska zemlja nisu svojstveni samo Grčima, s njima su suočene i poneke članice eurozone, ponajprije Španjolska i Portugal, a vrlo blizu tome je i Irska. Zbog svega toga posljednjih su dana mediji ali i neki visokopozicionirani političari počeli propitivati i sâm smisao Unije i njezina postojanja. Bogati i štedljivi poput Nijemaca danas se pitaju je li moralno pomagati onima koji su godinama bili izuzetno neodgovorni u vođenju javnih financija. Dakako, oni koji imaju više mogućnosti pridonose više pomoći nerazvijenima, ali unutar zemalja EU sve je više nezadovoljstva načinom suočavanja s krizom pojedinih članica. Izvor frustracije sasvim je očit jer izlazak iz krize i ponovno stjecanje monetarnog remena mora biti ujednačeno širom eurozone iz jednostavnog razloga što gotovo sve članice imaju istu valutu. Prva članica koja je pokazala da kriza u EU neće biti kratkog daha bila je Grčka. Izuzetno velik dug u odnosu na BDP te najveći proračunski deficit u eurozoni utjecali su na činjenicu da su investitori kaznili cijene državnih obveznica strahujući da bi ova zemlja mogla biti prva u povijesti EU koja neće biti u stanju na vrijeme podmirivati svoje obveze. Europa je pristala pomoći jednoj od posmrtnih članica, ali ovoga puta bez pozivanja na solidarnost među članicama, već su Grčkoj propisani vrlo strogi uvjeti koji podrazumijevaju mjere koje i hrvatski ekonomski analitičari priželjkuju našoj zemlji. Riječ je o drastičnom rezanju državne potrošnje, smanjenju zaposlenih u državnom sektoru te transparentnijem vođenju državnih financija.

Članak koji je nedavno objavio britanski Ekonomist kao najrizičnije nakon Grčke spominje upravo Španjolsku i Portugal te Irsku. Izuzimajući Irsku, koja pati od smanjenja BDP-a (-7%), ekonomije Španjolske i Portugala imaju strukturne probleme koje je kriza samo povećala i koje će uz sadašnju strukturu javne potrošnje vrlo teško prevladati. Potragalov dug iznosi 62,6 posto BDP-a, budžetski deficit u 2009. premašio je osam posto, a prognoze za ovu godinu predviđaju da će deficit iznositi oko tri posto. Kako bi se dovela u standarde EU, koji zahtijevaju da deficit bude manji od tri posto, Vlada Portugala Parlamentu je predložila izuzetno štedljiv proračun koji bi do 2013. trebao rezultirati deficitom koji je u skladu s europskim standardima. Premijer José Socrates, koji državu vodi manjinskom vladom, sada je na velikim iskušnjima kako bi parlamentarnoj većini dokazao da će plan polučiti uspjeh. Kao i kod drugih problematičnih članica Unije, Portugal probleme baštini još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a riječ je o prevelikom broju državnih službenika, velikim izdacima za infrastrukturne projekte te visokim plaćama. Zvuči malo poznato, zar ne? Portugal ovih dana mora, kao u slučaju Grčke, kreditore (ali i eurobirokrate) uvjeriti da je njihov plan održiv te će u dogledno vrijeme rezultirati stabiliziranjem državnih financija. U protivnome i Portugal će slična sudbina kao i Grčku, a to je pad kreditnog rejtinga i poskupljenje novih zaduženja u skladu s povećanim rizikom neplaćanja. S obzirom na to da je prosječno vrijeme dospjeća državnih obveznica među najkraćima u EU, Portugal ima vrlo malo vremena da uvjeri kreditore u svoje dobre namjere, jer im, u suprotnome, slučaju prijeti kolaps državnih financija.

Španjolska ekonomija za razliku od Portugala osim strukturnih ima i probleme koji se mogu pripisati nevještaj ekonomskoj politici. Španjolska kućanstva opterećena su silnim dugovima za stambeno zbrinjavanje, a radna i politika plaća usporedive su s Grčkom i Portugalom. Pokušaj da se tržište rada olabavi dopuštanjem privremenoga radnog odnosa rezultirao je manjom produktivnošću i smažjilo konkurentnost u odnosu na industrijske zemlje EU poput Njemačke. Reguliranje plaća toliko je rigidno i u neskladu s promjenom tržišnih uvjeta da su plaće u Španjolskoj u 2009. rasle tri posto unatoč recesiji i nepostojanju inflacije. Takvo zakonodavstvo rezultiralo je činjenicom da je nezaposlenost vrlo brzo dosegla dramatičnih 19,5 posto, što je brojka veća i od one u Velikoj Britaniji, dakle zemlje koju je kriza najviše pogodila od svih u europski. Problemi postoje i u bankovnom sektoru – španjolske banke povukle su 12 posto ukupnih sredstava koje je plasirala Europska središnja banka (ECB) bankama s poteskoćama. Sve su tomu valja pridodati i činjenicu da nijedna grupacija nije spremna za korjenite promjene. Tome u prilog govori i nedavno sklopljen sporazum glavnih sindikata i poslodavaca o povećanju plaća 1,5 posto do 2012. Ni trenutačne političke elite ne vide izlaz u smanjenju plaća i povećanju konkurentnosti, pa je Španjolska za ostale članice Unije mnogo veći problem, po najviše zbog veličine svoje ekonomije.

Problemi s kojima su suočene zemlje EU čije ekonomske politike nisu usklađene s europskim standardima mnogo će se snažnije očitovati kad kriza počne jenjavati. Zajednička valuta sada štiti građane neodgovornih ekonomija na način da plaćaju niske kamate na kredite, iako gospodarstva njihovih država s obzirom na potencijalni rizik to ne zaslužuju. U trenutku kad ECB osjeti da je kriza na zalasku, povući će jedan od poteza koji su se pokazali standardom i mantrom središnjih banaka u borbi s recesijom – povećat će referentne kamatne stope. Prekasanje povećanja kamatnih stopa ugrozilo bi oporavak država koje su se najodgovornije ponižale u sreću s recesijom pritiscima poput Njemačke i Velike Britanije, pa ne bi bilo realno očekivati da će se Jean Claude Trichet i ECB odlučiti za takvo što. S druge strane, ne usklade li države unutar EU koje su na začelju po vođenju odgovorne monetarne i fiskalne politike na vrijeme svoje budžete, naći će se u još goroj krizi kada kamatne stope porastu. I jednima i drugima ulaskom u monetarnu uniju uskraćen je jedan od vrlo važnih instrumenta, a to je devalvacija vlastite valute radi povećanja konkurentnosti.