Tony Hayward

Šef British Petroleuma dogovorio velik posao u Brazilu. Otkad je u svibnju 2007. zasjao u najatraktivniju kompanijsku fotelju, Hayward je uspio pogurati kompaniju naprijed rezanjem troškova i otpuštanjem 7,5 tisuća radnika. BP se ipak nije uspio vratiti na treće mjesto na rang-listi najvećih naftnih kompanija. Hayward pak svoju veliku povišicu za 2009. pravda koncesijom za traženje nafte nadomak brazilske obali.

British Petroleum, poznatiji kao BP, osigurao je ugovor za traženje nafte u vodama nadomak Brazilu težak sedam milijardi dolara pokazavši tako da za globalnu naftnu industriju nema zime. Tony Hayward, glavni i odgovorni, očito se ozbiljno bacio na opravdavanje 41-postotne povišice koju je dobio prošle godine. Britanski naftni teškaš, peta najveća kompanija na svijetu prema listi časopisa Forbes, uz najvažnije stavke ugovora za koji se nada da će mu osigurati još svjetlju budućnost dogovorio je i širenje operacija u Meksičkom zaljevu, veću zastupljenost u Azerbajdžanu i uplatu od 500 milijuna dolara na svoj račun za zajednički pothvat s Devon Energyjem za iskorištavanje naftnih polja u Kanadi iako su to, zapravo, kolateralne operacije glavnom zgoditku – širenju snage u Brazilu – gdje su zalihe nafte u dubokom moru uz obalu te države procijenjene na 80 milijardi barela (zemlja se zahvaljujući nedavno otkrivenim resursima rapidno probija na ljestvici naftom bogatih zemalja). BP je, doduše, malo zasnovao jer su se svi konkurenti već prije ubacili u razna partnerstva s nacionalnom naftnom kompanijom Petrobrasom. Ali zato – kad uđe, ušao je. Dogovor s Devonom, tvrtkom koja je ušla u partnerstvo s Petrobrasom, omogućio je BP-u izravni ulaz u regiju s golemim naftnim potencijalom.

Koga briga za ekologiju Unatoč dobroj poziciji BP-a Haywardu je sigurno bila potrebna velika pobjeda jer spomenutoj lanjskoj povišici nije išlo u korist što je njegova kompanija imala drugi najlošiji povrat dioničarima od pet najvećih kompanija u industriji od 2007. Dioničari su Haywardu osim povišice zamjerili i potencijalnu investiciju u kanadske izvore nafte. Olakotna okolnost, pomalo komično zapravo, Odboru za utvrđivanje naknade bila je da je BP ‘blizu trećeg mjesta’, pa je stoga ipak odlučio Haywardu isplatiti dionice kao nagradu za ostvarenje tog cilja. Ipak, otkad je u svibnju 2007. zasjao u najatraktivniju kompanijsku fotelju, Hayward je uspio pogurati kompaniju naprijed i smanjiti razmak između BP-a i konkurencije rezanjem troškova za četiri milijarde dolara i otpuštanjem 7,5 tisuća radnika.

Nova strategija koju je polako počeo primjenjivati sastoji se u povećanju udjela plina u energetskom portfelju kompanije, u čemu BP kaska za konkurencijom. U Shellu je, primjerice, proizvodnja plina 50 posto ukupne proizvodnje (u usporedbi s čak 10 posto manje u slučaju BP-a). Ključnu ulogu u tome ima plin iz škriljevca koji je donedavno bio neisplativ zbog velikih troškova vađenja, no to se promijenilo, pa su komercijalni potencijali osjetno porasli. Trenutačno je najzanimljivije tržište u tom smislu Amerika, u kojoj je BP s mnogošću uplivao u suradnju u eksploataciji plina iz škriljevca.

Da ga nije previše briga za održavanje prijateljstava, Hayward je pokazao sredinom veljače kad se BP s ConocoPhillipsom povukao iz Partnerstva za klimatsku akciju davši tako do znanja da će u prvi plan umjesto ekoloških staviti svoje partikularne interese (kao da to ionako nije bio slučaj). Naravno, nova legislativa koju administracija predsjednika Baracka Obame pokušava progurati nije po volji industriji, koja je smatra nepoštanim teretom. BP-ovim potezom u grupi osnovanoj radi ograničavanja emisije štetnih plinova osamljen je, kao jedina velika svjetska naftna kompanija, ostao Shell.

British Petroleum kakav svijet danas poznaje nastao je 1998. spajanjem British Petroleum Companyja s Amoco Corporationom. Tako je nastala treća najveća naftna kompanija na svijetu. Međutim, njezina povijest mnogo je zanimljivija i počinje s Williamom Knoxom D’Arcyem, pustolovom koji se obogatio na australskim rudnicima. Hrabri je D’Arcy poput filmskog junaka početkom prošlog stoljeća osigurao koncesiju za traženje nafte na području Perzijskog Carstva, i to kod samoga velikog vezira. Budući da se traženje nafte pokazalo lakšim na papiru nego u praksi, D’Arcyju je ponestalo kapitala pa se 1905. udružio s Burmah Oil Companyjem, da bi tri godine poslije partnerstvo konačno urodilo plodom – nađena je nafta na jugozapadu Perzije, što je ušlo u povijest jer je bila riječ o prvom pronalasku nafte na Bliskom istoku.

Godinu poslije nastaje Anglo-Persian Oil Company u kojem glavnu riječ vodi Charles Greenway, koji u osviti Prvoga svjetskog rata postaje predsjednik kompanije. Teško je danas vjerovati, no počeci naftne kompanije bili su prilično teški usprkos pronalasku plodnog naftnog polja. Problem nije bilo vođenje, nego rafiniranje sirove nafte. Većinom zahvaljujući Greenwayevoj vještini, mlada kompanija uspijeva odoljeti napadima velikih igrača, što je npr. Royal Dutch Shell već tada bio, i opstati kao nezavisna kompanija.

Nezavisnost je Greenway uspio osigurati jedinstvenim ugovorom s britanskim Vladom, točnije, tada još nepoznatim Winstonom Churchillom, prvom lordom Admiraliteta, koji im je omogućio da budu isporučitelj nafte britanskoj mornarici, spremnoj za prelazak s ugljena na naftu. Da bi dogovor bio zacemntiran i siguran, jer se Britanija nije šalila kad je riječ o mornarici, Vlada je tvrtki dala dva milijuna funta za većinski udio. Tim je neobičajenim ugovorom Greenway otvorio vrata stvaranju jedne od najmoćnijih kompanija na svijetu koja je funkcionirala kao privatna iako je službeno bila u posjedu britanske Vlade sve do 80-ih godina prošlog stoljeća.

Uspio je pregrmjeti najteže trenutke i očuvati, bar u određenoj formi, nezavisnost kompanije za ulazak u zlatno doba, odnosno vrijeme u kojem nafta polako počinje vladati svijetom. Između 1912. i 1918. proizvodnja nafte u Iranu porasla je desetorostruko. Rat je, dakako, još ubrzao uspon kompanije osuđene na uspjeh i omogućio Greenwayu ostvarenje ključnog cilja, uspostavljanje vlastite tankerske flote za distribuciju crnog zlata već 1915. Ipak, najveći pothvat Greenway će ostvariti 1917. kupnjom britanske podružnice European Petroleum Uniona – British Petroleum Companyja. Taj je pak European Petroleum Union bio europski savez sa znatnim utjecajem Deutsche Banke, koji je britanska Vlada, vrlo pogodno, zaplijenila tijekom rata kao neprijateljski biznis i pripojila ga perspektivnoj mladoj kompaniji.

Nakon rata Anglo-Persian Oil postaje jedna od najjačih naftnih kompanija, snagom uz bok Royal Dutch Shell i Rockefellerovu Standard Oilu. Tijekom desetljeća širi se u Europi, Aziji i Africi. To je ujedno vrijeme u kojem završava era Charlesa Greenwaya, vrsnog poduzetnika, i počinje ona Johna Cadmana, administrativca koji konsolidira brzorastuću kompaniju, ali pokazuje i neke poslovne vještine dogovaranjem naftnog kartela 1928. Međuratno razdoblje obilježavaju velika previranja dijelom svijeta, pa tako i u Perziji, gdje raste nacionalizam. Ondje Reza Khan državnim udarom preuzima vlast radi prekidanja strane dominacije u svojoj zemlji. Ne sasvim neočekivano, nakon velike krize ugriz je bio zanemariv pa nakon završetka peripetija koje su uključivale natezanje pred Ligom naroda Perzija s kompanijom potpisuje novu, 60-godišnju koncesiju u kojoj ne dobiva posebno atraktivne uvjete.

Međutim, to nije bio kraj nacionalističkih muka. Novi val nacionalno osviještenog pobune zahvatio je zemlju nakon Drugoga svjetskog rata. Krajnji je rezultat ovaj put bio mnogo gori od zadnjeg za u međuvremenu preimenovanog Anglo-Iranian Oil. Iranska naftna industrija nacionalizirana je 1951., ali već je dvije godine poslije, očito gubeći živce u pregovaranju, Britanija uz pomoć novoga globalnog igrača CIA-e organizirala državni udar koji s vlasti uklanja nestašnog Mohammada Mossadegha. S njegovim odlaskom omogućen je povratak kompanije u Iran, iako ne po onako povoljnim uvjetima kakve je imala prije, i sada pod nazivom British Petroleum Company.

I kompanija je izvukla neke vrlo važne pouke iz previranja u Perziji od kojih je najvažnija bila potreba za diverzificiranjem naftnih izvora. Naime, Iran je bio presudan izvor sirove nafte za BP, a nacionalizacija je kompaniju lišila dvije trećine proizvodnje. Slijedom naučene lekcije BP počinje tražiti naftne izvore na sve strane, od Kanade preko Europe i Afrike do Australije, što se isplatilo do kraja 60-ih, kad pogađa zlatnu žilu na Aljasci i u Sjevernome moru osiguravši si tako dugoročan prosperitet. Kao i kompletna zapadna naftna industrija, i BP je patio turbulentnih 70-ih, kad još jedan nalet političkih previranja, ponovno nacionalno inspiriranih, hara zemljama Zaljeva. Ponovno jačanje nacionalnog i osnutak OPEC-a, udruženja zemalja izvoznica nafte, značilo je sigurno gubitak uzda nad proizvodnjom nafte na tom području koje su potpuno preuzele zemlje vlasnice izvora i počele ih iznajmljivati pod mnogo drukčijim uvjetima.

Bilo je stoga vrijeme za novu diverzifikaciju, ovaj put u ugljen i kemikalije. Predsjednikovanje sir Petera Waltersa donosi pet godina dugo kupovno divljanje vrijedno 10-ak milijardi funta tijekom kojeg su prošireni i učvršćeni interesi u tim područjima dopunjeni rudarenjem, odnosno vađenjem raznih minerala poput bakra. No Walters se ipak malo zanio, i sredina 80-ih natjerala je BP na prodaju ili zatvaranje dijelova poslovanja koji su se pokazali suvišnima. Krajem 80-ih, tijekom neoliberalnog modeliranja ekonomije pod čvrstom rukom Margaret Thatcher, i službeno se rješava državnog vlasništva.

Nakon ‘pumpanja’ slijedilo je pražnjenje u kojem kompanija odbacuje sve viškove i koncentrira se na nekoliko područja koja smatra najprofitabilnijima ili najboljim potencijalom. Pokazalo se da ni pretjerano rezanje, vođeno mudrom vizijom Roberta Hortona, nije dobra stvar, pa je nakon velikog negodovanja radnika (koje je otpuštao u desecima tisuća) i prvog kvartalnog gubitka natjeran na ostavku 1992. Nasljednici su nastavili rezati i fokusirati se na samo nekoliko područja, što 1998. dovodi do jednog od najvećih preuzimanja u povijesti kupnjom petoga najvećeg proizvođača nafte u SAD-u Amoco Corporationa i osnutkom treće naftne kompanije na svijetu.