Nezadovoljni poslom koji rade imaju dvije opcije: riskirati ili igrati na sigurno. Ali prije odluke moraju točno odrediti razloge svog nezadovoljstva, možda je problem u nama, a ne u poslu koji radimo.
U svom poslu ne pronalazim zadovoljstvo. Ambiciozan sam i imam neke ciljeve u životu, ali osjećam da se zbog posla moj entuzijazam pomalo gasi. Imam relativno dobru plaću i to me na neki način zadržava, a ljudi su prema meni ljubazni i susretljivi, smatraju me sposobnim i odgovornim. Nisam nikomu rekao kako se osjećam i da zapravo ne volim to što radim. Što učiniti: pokušati ići za onim što volim ili biti zadovoljan onim što imam? Dilema.
Otkriti što je za svakoga od nas životna svrha nije jednostavan zadatak jer nas od rođenja oni koji bi nas trebali naučiti zapravo ‘traju’ svojim predrasudama, očekivanjima, strahovima i vlastitim neispunjenim nadama. Jedan od načina na koji nas odvoje od naše istinske biti jest postavljanje uvjeta da bi nas voljeli i prihvatili. Često to znači da su nam primarni skrbnici (tko god bio onaj o kojem je ovisilo naše preživljavanje) svjesno ili nesvjesno, naglas ili bez riječi, upućivali poruke, svojevrsne naredbe: ‘Ako budeš dobar, uspješan, zarađuješ mnogo novca, ispunji sva moja očekivanja, ja ću te voljeti.’ I u toj igri provedemo djetinjstvo i ranu mladost.
Želimo da nas prihvaćaju i vole, više od svega na svijetu, jer u tom razdoblju naš ego ima zadatak održati nas na životu pod svaku cijenu. A cijena koju najčešće plaćamo jest odustajanje od samih sebe i svoje svrhe.
Ego je opak igrač – jedina mu je briga svoj zadatak obaviti kako misli da je najbolje. O cijeni taj nikad ne razmišlja. Samo da se održi, spreman je na razne trikove kojima nas uvjeri da je to što odabire za nas najbolje rješenje. Kada prvi put nasjednemo na trik, osudili smo sami sebe na težak život u kojem ćemo se svaki put kada se udaljimo od svoje životne svrhe osjećati jedno, neispunjeni i zburjeno – jednom riječju – nesretno. Čak i kada nam se čini da imamo sve – posao u krizi kada se ostali brinu samo o tome da ga ne izgube i kvalitetne ljude s kojima surađujemo u situaciji kada zbog straha jedni drugima postajemo vukovi, a ne ljudi. Imamo čak i relativno dobru plaću, što nas sprječava da se otisnemo na pučinu i otplovimo nošeni olujnim morem, ne znajući hoće li nas val izbaciti na rajski otok ili nas nasukati na hrid. Neki odustanu! Prihvate posao, kakav-takav. Nastavite karijeru koju su odabrali kada nisu znali što im je životna svrha. Ostanu živjeti s ciljem manjim od samih sebe, a oni koji su to prije njih učinili na isti način, potrude se da ih tamo i zadrže jer bi se inače sami osjećali jedno.
