Fiskalnim mjerama i promjenama u poreznim politikama u kratkom se roku može promijeniti smjer očekivanja kućanstava i ohrabriti potražnju za domaćim proizvodima i uslugama i na taj način obshrabriti uvoznu potražnju.
Kao jednu od svojih mjera za poticanje ekonomske aktivnosti Vlada najavljuje novi investicijski ciklus Vladih poduzeća u infrastrukturne i energetske projekte u vrijednosti od približno 12 milijardi kuna ili gotovo četiri posto jednogodišnjeg BDP-a. Zanemarimo li pitanje izvora financiranja za tako visoka ulaganja državnih infrastrukturnih poduzeća (riječ je zasigurno o novom zaduživanju na domaćem i međunarodnom financijskom tržištu), politički pritisak Vlade na ta poduzeća da pokrenu ulaganja vrlo bi se teško moglo proglasiti konzistentnim politikama kojima bi cilj bilo ubrzavanje oporavka i poticanja dugoročno održivoga gospodarskog rasta.
Dosadašnje javne investicije tek su skromno utjecale na ekonomski rast u srednjem roku, ali su proizvele rast inozemnoga duga i deficit vanjsko-trgovinskog računa. Infrastrukturni objekti su se financirali dužničkim instrumentima (primjer Crne Gore pokazuje da se autoceste mogu graditi i bez zaduživanja države), a udjel proizvoda domaće industrije, pa tako i radnih mjesta, bio je izrazito nizak. S druge strane, snažan val javnih investicija u prošlosti kreirao je prekomjerne kapacitete građevinskog sektora i tako prouzročio neravnotežu koja danas snažno opterećuje hrvatsku ekonomiju.
Buduća javna ulaganja morala bi se usmjeriti na razvoj željezničke infrastrukture i pripreme Hrvatskih željeznica za privatizaciju, a ne u cestovnu mrežu i javne objekte.
Ulaganja u energetski sektor moraju se financirati u kombinaciji javnih i neposrednih stranih privatnih ulaganja, jednako kao i ulaganja u ostale segmente komunalne infrastrukture, a ne novim zaduživanjem države. Politički pritisak Vlade na ulaganja javnih infrastrukturnih poduzeća nije novina (to je radila i koalicijska vlada ‘šestorke’), ali zasigurno ne pripada instrumentariju suvremenih Vladinih politika i posebno nije primjereno stanju hrvatskoga gospodarstva.
Domaća je ekonomija u dubokoj strukturnoj krizi. Visok vanjski i unutrašnji dug, kronični proračunski deficit i deficit na računu odnosa s inozemstvom, niska razina konkurentske sposobnosti poduzeća na međunarodnom tržištu, prenapuhani nekretninski sektor, veliki kapaciteti u građevinskom i trgovinskom sektoru, unutrašnje neravnoteže samo su neka od obilježja domaćega gospodarstva koja spriječavaju oporavak nacionalne ekonomije u kratkom roku. Najavljenja Vladina fiskalna intervencija (a inzistiranje na ulaganju javnih poduzeća uz državna jamstva upravo to i jest), može na prvi pogled biti primamljiva ideja ali zapravo može produbiti neravnoteže i otežati izlazak iz krize. Rješenja se, naime, nikako ne smiju tražiti u nastavku ciklusa javnih ulaganja, koja će samo povećati deficite javnog sektora i rast inozemnoga duga, već u poticanju privatnih ulaganja.
