Home / Poslovna scena / Neka ostane među nama

Neka ostane među nama

U predstavi Slobodana Karajlovića i Olje Lozice ‘12,2’ glumice iz osobnog rakursa stvaraju svoj (glumački) portret, i to u formi monodrame, odnosno niza monodramskih sekvence.

Autorski tim ‘12,2’, sastavljen od idejnih začetnika, redatelja i dramaturga Slobodana Karajlovića i Olje Lozice te šest mladih glumica okupljenih da izvedbeno osmisle i publiku iznesu vlastite profesionalne, ali i životne pozicije, predstavio nam je šest zanimljivih priča, pokušaja studije o glumi, odnosno različitog viđenja profesije glumice. One nam pričaju iz osobnog, životnog rakursa stvarajući svoj (glumački) portret, i to u formi monodrame, odnosno niza monodramskih sekvence. Pri tome se Csilla Barath Bastajić, Ivana Krizmanić, Tanja Smoje, Ana Vilenica i Marija Tadić koriste verbalnim okosnicama priče, a Romina Vitasović u svome se portretu oslanja na ples i fizički teatar, s minimalnim se udjelom verbalnih elemenata najviše približavajući biti problematike bivanja glumicom.

Ona i izričajem i dotaknutom tematikom donekle odudara od ostalih monodramskih dionica uz Ivanu Krizmanić, čija priča, vrlo zabavna i uspješna, ima elemente stand-up komedije. Ostale su izvođačice veoma, nadasve Tanja Smoje, maštovite i kreativne u samopredstavljanju utemeljenom na slikama iz vlastitog iskustva, do autoironiziranja užurbanosti i zaposlenosti svakodnevice Ane Vilenice preko pretočenosti u potrebu da se svidi i bojazni hoće li biti tako Csille Barath Bastajić do dramaturški i glumački uspješnog zatvaranja niza Marije Tadić groteskno-bizarnom pričom o nekim dijelovima vlastita viđenja stvarnosti.

Osim što su kreirale izvedbeni prostor, mlade ga glumice ispunjavaju imaginacijom u osmišljavanju sadržaja koji će iznijeti. Izdvojila ih nadasve duhovitu, subtilno autoironičnu i maštovitu priču Tanje Smoje o personificiranim sektorima vlastitog organizma, kako privatnog tako i glumačkog. Šteta je jedino što osim spomenute dionice Romine Vitasović mlade glumice nisu ozbiljnije i više dotaknule problematizaciju i ozbiljnost govora o sebi i glumi jer su, sudeći prema viđenom i iskazanom, i imaginativno i izvedbeno za to itekako sposobne. No promotrimo li taj projekt kao niz samopredstavljanja, bez takvih konotacija i pretencija, riječ je o zanimljivoj i zabavnoj predstavi koja bi uz malo dodatnog rada i idejnoga redateljsko-dramaturškog nastojanja u ciljanom smjeru mogla zadobiti i tu dimenziju u svom podtextu. Čak i hipertekstu, ovisno o željama, impostaciji i intenciji autorskog tima.