Strah od gubitka pravne osobnosti koji muči državne fakultete, za privatna sveučilišta nije nikakav problem, kao ni to što se štite prava vlasnika. Ako Nacrt zakona prođe, bit će to šansa da dobijemo i privatna sveučilišta.
Ponajprije valja naglasiti da se samo sveučilišta smiju baviti znanstvenim radom i jedino sveučilišta imaju autonomiju posebno zaštićenu u čl. 67. Ustava. Međutim, prema odluci Ustavnog suda sveučilišta se smiju baviti i stručnim studijima, a stručni studiji se ne smiju baviti znanstvenim radom. To znači da su sveučilišta u velikoj prednosti. Minimum za osnivanje sveučilišta su tri sastavnice (pojednostavljeno, tri fakulteta). Svaki poslodavac, pa tako i državna sveučilišta i fakulteti, smije i mora braniti svoje interese, što znači i dodatni rad svojih nastavnika izvan tog sveučilišta.
Nekoliko pokušaja osnivanja sveučilišta dosad je ‘palo’ upravo zbog nemogućnosti osiguranja kadrova (takav neslavljen pokušaj bio je i s privatnim Pravnim fakultetom), ali vremena se mijenjaju i aktualna kriza to može u velikoj mjeri promijeniti. Dođe li do toga (a od toga se strahuje i to se na neki način i očekuje) ozbiljno će se sniziti plaće i uopće standard na državnim sveučilištima, ali to je prava prigoda za privatnu inicijativu putem koje bi se dobio gotov nastavnički kadar koji bi državni fakulteti (jer bi sada privatni poslodavac zabranio dodatni rad na državnom fakultetu) očito izgubili. A takav se kadar stvara godinama i nije ga moguće u kratkom roku umjetno stvoriti.
Što je u Nacrtu dobro za privatna sveučilišta? Jednostavno to što ona kreću (krenut će) od nule i nemaju oporbu u fakultetima kojima se nešto što sada imaju oduzima. S takvim polazištem vrlo je logično da onaj tko osigurava kapital i angažira kadrove ima potpunu kontrolu nad svojim ulaganjem, a baš to Nacrt osigurava. Jasno je da će država uvijek na bilo kojem učilištu kontrolirati kvalitetu nastave i objektivnost ispita i diploma, ali to nije i ne smije biti sporo. Nacrt osigurava privatnom sveučilištu jasnu osnivačku (vlasničku) poziciju i nemogućnost ili barem vrlo malu mogućnost da se nešto otrgne kontrolu vlasnika. To posebno jamči činjenica da rektora bira Sveučilišno vijeće sastavljeno od sedam članova, od kojih tri daje osnivač (kod državnih Vlada, odnosno ministarstvo), tri Sveučilišni senat (uglavnom predstavnici zaposlenika) i sedmi je sam rektor koji ima operativnu vlast.
Dakle, poduzetnici zainteresirani za ulaganje u obrazovanje, a to je, vjerovati ili ne, jedno od područja na kojima je došlo do najvećeg prodora privatne inicijative i privatnog kapitala u Hrvatskoj, svakako bi trebali pratiti što se događa i iskoristiti vrlo vjerojatne lomove do kojih će zacijelo doći unutar državnog dijela akademskih zajednica. Ukaže li se prava prigoda kadrovi, koji su zasad možda najveća prednost državnih fakulteta, ‘ponudit’ će se sami ako dobiju bolje plaće i uvjete rada.
