STRANI JEZICI

Kad se odrasli upuste u učenje stranih jezika, a danas je teško biti menadžer bez znanja barem engleskoga, u pravilu se ‘slažu’ frustracije i mnogi misle da jednostavno nisu talentirani za jezik. To, međutim, nije istina. Svatko može naučiti sasvim se dobro služiti stranim jezikom, uvjet je razumjeti, a ne ‘nabubati’.

U vrijeme kad sam kao stručna prevoditeljica pratila mnoge naše poznate obrtnike i poduzetnike u njihovu nastojanju da se poslovno nametnu u često vrlo neprijateljskom i nepoznatom okruženju, shvatila sam koliko je pri sklapanju bilo kakvoga poslovnoga dogovora važno dobro se razumjeti. Najteže je bilo prevoditi ljudima naviknutima da sam vode posao, odnosno da o svemu govori sami. Oni su u pravilu sumnjičavi prema prevoditelju koji ne bi trebao samo točno prevoditi njihove riječi već i osjetiti ono što nije rečeno ali se, prema načinu na koji je rečeno, podrazumijeva. Prepoznavanje tih malih nijansi ponekad doista pomaže sugovornicima da se bolje i potpunije razumiju.

Ali jednom sam prilikom s nekom klijenticom otišla na poslovni put u Milano. Ušred putovanja shvatila sam da se ona zapravo prilično dobro služi talijanskim jezikom te sam je iznenadeno pitala zašto me je uopće povela sa sobom. Rekla mi je da joj vrijeme dok ja prevodim služi tome da smisli kako će i što će dalje, odnosno da dobije više vremena za povlačenje vlastitih poteza, a istodobno želi djelovati posve ozbiljno.

Moram priznati da sam poslije često razmišljala o njenim riječima i svaki put kad bi me neki od mojih studenata iznervirao pitanjem ‘a zašto uopće trebam znati strane jezike’, sjetila bih se te osobe. Riječi su važne. Bilo one izgovorene ili napisane.

Kako ćemo nešto reći ili napisati, odnosno koliko pažnje poklanjamo tomu, govori ponajprije o nama samima. Svoje studente učim tome da neće moći biti dobri lideri ne budu li sposobni procijeniti je li nešto dobro izrečeno (napisano) ili nije.

Tijekom profesorske prakse često su mi polaznici tečajeva stranih jezika iz poslovnog svijeta znali reći: ‘Profesorice, ja to ne mogu. Znate, meni vam ne idu strani jezici.’ Ili: ‘Profesorice, zašto se vi uzbuđujete oko toga ja što ne znam? Tko kaže da moram znati strani jezik?! Ja ću lijepo sebi platiti osobu koja će govoriti u moje ime na kojem mi god jeziku to bude trebalo!’ Ili: ‘Ma, dajte, zašto je bitno znati kako treba pisati esej? Odnosno, kako pravilno pisati? To treba znati osoba koju ću zaposlit. To joj je posao, zato ju plaćam.’ Velik broj ljudi, naime, ima predrasudu o tomu da uopće ne može naučiti strani jezik. Jer, oni su, kao, probali, i nije im išlo. Rezultati su bili porazni, a oni frustrirani.

Iskustvo mi govori kako najčešće ljudi koji misle da im ‘strani jezici ne idu’ ne shvaćaju da učenje stranih jezika ponajprije podrazumijeva mentalnu sposobnost ljudi da se izraze (pismeno ili usmeno) na nekom jeziku. Broj ljudi koji tu sposobnost nemaju vrlo je malen, ima li se na umu da se svi mi koristimo, više ili manje uspješno, nekim jezikom.

Ako smo svjesni te sposobnosti, treba shvatiti da ona druga sposobnost, sposobnost lijepog izgovaranja i oblikovanja različitih glasova, dolazi najčešće tek s praksom. Ponekad, nekima od nas, uopće i ne dođe.

No, je li to uopće toliko bitno?! Mislite li kako je vaš problem pri učenju engleskog jezika nemogućnost pravilnog izgovaranja glasa ‘th’, u krivu ste! Jeste li ikad čuli neke od najvećih umova današnjice kako govore na engleskom jeziku, uz pretpostavku da im on nije materinski? Njihov manjkavi izgovor nije umanjio njihovu inteligenciju odnosno sposobnost da masi prenesu vlastite ideje ili, jednostavno, nešto poruče. Koja je osnovna premisa komunikacije? Postojanje želje da se komunicira, naravno. I da se pritom razumije. Vjerujem kako smo svi svjesni toga da sama činjenica kako govorimo istim jezikom nije preduvjet dobre i smislene komunikacije. Često nam same riječi nisu dovoljne da prenesu poruku. Problem postaje većim ako se trebamo izraziti na jeziku čiju strukturu dovoljno ne poznajemo.

Najveća frustracija profesora stranih jezika, ali i osobe koja uči strani jezik, zasigurno je činjenica da se unatoč višegodišnjem (manje ili više napornom) radu studenti ipak ne uspijevaju pravilno koristiti gramatičkim strukturama koje opetovano, godinama, usvajaju. Paradoks je i u činjenici da je većina srednjoškolaca do fakulteta već trebala usvojiti gotovo u cijelosti gramatiku engleskog jezika, a ipak veliki dio njih u stvarnosti potvrđuje da ne zna primijeniti ono čemu su ih (na)učili, najčešće čak ni osnove potrebne da bi uopće progovorili.

Zašto? Zato što strane jezike ne možemo naučiti ako se samo trudimo memorirati pravila pisanja i/ili izgovaranja, nastavke, pravilne i nepravilne glagole i sva ona ‘silna čuda’ koja čine jedan jezik. Jer, čak i ako sve uredno svladamo krajnji je rezultat nerijetko porazan: jednostavno ne znamo što bismo s tom gomilom nabubanog znanja. Sva ta pravila na prosto ne znamo primijeniti. Eventualno uspijemo dobiti poneku dobru ocjenu iz nekog testa zbog dobro ‘naštrenog’ građiva – i to je sve. Tek kad se zateknemo u prilici da to isto primijenimo, shvatit ćemo da zapravo ne znamo što bismo s time. Zašto? Zato što se ni vlastitim, materinskim jezikom nismo naučili služiti na način da razmišljamo gdje i kako stavit određene nastavke, kada upotrijebiti pravilne, a kad nepravilne glagole, ili pak koji padež koristiti u određenoj situaciji.

Pri učenju stranog jezika najteže je naučiti primijeniti pravila nečemu što pokušavamo izreci ili napisati. Nije dovoljno samo poznavati pravila, ‘nabubati’ nepravilne glagole i gomilu nastavaka, potrebno je shvatiti čemu određeno pravilo služi ili, npr. zašto se negdje upotrebljava određeni član, a zašto ne. Tako dolazimo i do osnovnog problema: kako natjerati osobu da razmisli o tomu što želi reći prije nego što to i kaže. Takvim ovješćivanjem postajemo svjesni okvira u koji onda tek možemo uklopiti pravila. Kad moji studenti po n-ti put naprave jednu posve besmislenu pogrešku (koje su i sami svjesni nakon mog upozorenja), njihov odgovor na moje ‘A zašto sad to?’ gotovo uvijek glasi: ‘Ma ja sam to po sluhu!’

Ako niste rođeni u zemlji čiji jezik učite ili niste u njoj proveli dulje vrijeme (tijekom kojega ste mogli steći sposobnost da ‘po sluhu’ osjetite neke stvari), bit će vam bolje da u toj fazi učenja stranih jezika ‘sluh’ ostavite po strani. Dok ne budete svjesniji onoga što zapravo radite kad govorite ili pišete na nekom stranom jeziku. Odnosno, dok ne budete sposobni da u glavi ne povlačite paralelu između onoga što želite reći i/ili napisati na materinskom jeziku i toga istoga na stranom jeziku. U odgovoru na pitanje ‘Kako što brže, bezbolnije i uspješnije povući tu paralelu’ leži tajna uspjeha pojedinca u učenju stranog jezika.