Dijete velikih banaka

Sadašnji šef Feda Ben Bernanke proglašen je osobom godine prema časopisu Time. Smatra se da su njegove mjere otvorile put izlasku iz krize.

Dok jedni tvrde da je spasitelj, drugi se zaklinju da je Fed ključan uzrok krize. Amerikanci i ostatak svijeta s velikom pozornošću prate poteze Feda, američke središnje banke, jer znaju da će se njegove odluke na neki način odraziti i na njih. Posljednje dizanje eskontne stope protumačeno je kao dobar potez i znak izlaska iz krize. Ali Fedova povijest, pa i sadašnjost, puna je kontroverzija, posebno ona neslužbena.

Prošli je tjedan objavljeno da će još jedna od najvećih američkih banaka izaći iz TARP-a (program pomoći financijskim institucijama), odnosno vratiti Vladi novac posuđen za opstanak nakon općeg brodoloma pretprošle godine. Prema procjenama, prodajom svog udjela u Bank of America američka središnja banka Fed (Federal Reserve System) trebala bi inkasirati oko dvije milijarde dolara, čime bi to vraćanje novca bilo jedno od najunosnijih dosad i bilo još jedna potvrda renomea šefa Bena Bernankea, koji je u časopisu Time proglašen osobom godine potkraj prošle godine. Vlada bi, naime, zaradila na svojim mjerama, ali konačan račun za banke moći će se podnijeti tek kada sve vrate novac.

Trenutačne procjene kažu da će Fed vjerojatno na kraju cijele priče biti na pozitivnoj nuli. Taj potez još je jedna potvrda normalizacije stanja u Americi, s obzirom na to da je već nekoliko najvećih vratilo novac uz kamate. Sredstva posuđena nekretninskoj i automobilskoj industriji vjerojatno će ipak naposljetku rezultirati znatnim gubicima. Druga naznaka oporavka došla je nekoliko tjedana prije, kada je Fed odlučio prvi put nakon izbijanja krize početi eskontnu stopu za 0,25 posto, na 0,75 posto.

Takvim razvojem događaja institucija čije poteze i mišljenja sa strepnjom iščekuje cijeli svijet uspjela je vratiti dio ugleda dovedenog u pitanje, najviše u Americi, svojim mjerama protiv krize. Mnogima se nije svidjela činjenica što središnja banka, ako koje od njezina osnivanja postoje fundamentalni prijepori, uzme novac poreznih obveznika i podijeli ga svojim prijateljima na Wall Streetu nakon kraha njihovih kockarskih igara. Koliko je Fed pozitivna ili negativna pojava, u ovoj krizi postalo je jedno od središnjih pitanja oko kojeg nema konsenzusa. Mnogi protivnici reći će da je baš Fed jedan od ključnih uzroka krize, odnosno njegova vječna politika obasipanja tržišta novcem za koji se ne zna otkuda zapravo dolazi. Zna se samo da nabija dug u nebesa od kada postoji. Zato je od službene povijesti mnogo zanimljivija ona neslužbena, kojom se zabavljuju ljubitelji tajne povijesti svijeta.

Ključna kontroverzija proizlazi iz samog ustrojstva i povijesti Feda koji slovi kao središnja banka iako ima specifičnosti koje ju čine drukčijom od ostalih središnjih banaka u svijetu i čija se struktura ne može posve jednostavno shvatiti. Dapače, mnogi koji su veći dio života posvetili problematički bankarskog sustava SAD-a upozoravaju na to da je riječ o privatnoj korporaciji koja iz nekog razloga ostavlja dojam državne banke, ali koju de facto upravlja Vlada SAD-a, nego privatne banke, što je važna razlika u odnosu na druge središnje banke. Stoga svaki potez te institucije, a posebice činjenica da je poprilično odgovorna za stanje najjače ekonomije na svijetu, uzrokuje sukobe protivnika i sljedbenika ideje o središnjoj banci u Americi.

Uputno je naglasiti kako su svi ‘očevi osnivači’ Amerike bili iznimno protiv te ideje zato što su mudro shvatili da je bilo koja banka u najboljem slučaju nužno zlo. Rezultat je to činjenica što su se jedva oslobodili jedne druge središnje banke, one u Londonu, i bankarskih kandži iz Britanije (rat za nezavisnost bio je u velikoj mjeri posljedica kapi koja je preliša čašu – ukinjanja prava kolonijama u Americi da upotrebljavaju vlastiti novac oslobođen duga, što je Benjamin Franklin poslije i napisao). Jedan od najžešćih protivnika bio je Thomas Jefferson, jedna od najvažnijih figura u stvaranju Sjedinjenih Američkih Država koji je svojedobno izjavio kako su banke opasnije od regularne vojske.

Fed je osnovan 1913. sa strukturom koja se u načelu nije mijenjala do današnjih dana. Zakon o Federalnim rezervama stvorio je 12 podružnica Feda, koje nadzire Odbor Feda. Put do osnivanja nije bio lak i bio je potreban niz neuspješnih pokušaja kreiranja središnje bankovne institucije prije negoli će konačno najmoćnije bankarske obitelji uspjeli trajno uspostaviti banku svih banaka. Prema jednoj od najpopularnijih teorija, koja intrigira sve veći broj ljudi, dogovor o osnivanju postignut je na otoku Jekyll 1910. na kojem su bankarske glave, među njima najzvučnije obitelji Morgan, Rothschild i Warburg, razradile plan nakon što je insceniranom bankarskom panikom 1907. konačno stvorena povoljna klima za ponovnu realizaciju koncepta središnje banke (paniku je navodno počeo Morgan glasinama o propasti jedne institucije). Privatne središnje banke koja će djelovati, štoviše, izdavati novac u ime države. Čovjek koji je nakon panike preporučio stvaranje Feda bio je Nelson Aldrich, senator koji je vodio kongresnu istragu o panici, blizak bankarskim krugovima kojima se kasnije bračnim vezama i pridružio. Na otoku Jekyll napisan je i zakon o uspostavi Feda te kasnije samo predan Kongresu na donošenje dva dana prije Božića, kada gotovo nikoga i nema u Kongresu, ali tek nakon nekoliko neuspjelih pokuša guranja zakona, kaže ova verzija.

Tako uspostavljen Fed, prema tumačenjima kontraša, od svog začetka naovamo jednostavno stvara dug proizvodnjom novca ‘iz zraka’, upisom stavke u knjigu, i taj novac onda posuđuje američkoj državi uz kamatu iako ne postoji zapravo osnova, istinska vrijednost na kojoj se taj novac temelji.

U svaku je novčanicu, dakle, u startu uračunat dug koji se može otplatiti samo daljnjim posuđivanjem novca, i to od – Feda. Teza o kojoj svakako treba razmisliti s obzirom na to da se prosječni Amerikanac praktički rađa u dugu i cijeli život mu je jedan vječni dug. Dug za kuću, dug za školovanje, dug za zdravstvo, dug za auto… Što je najžalosnije, savezni porez na prihod neustavan je (navedeno i u nekim sudskim presudama) i nelegalan (nikad ga nije ratificirao dovoljan broj država; ne postoji zakon koji ga regulira) i služi isključivo za plaćanje kamata na posuđeni novac od Feda. Predsjednik Woodrow Wilson (pogodno izabran baš te godine uz donacije spomenutih), koji je svojim potpisom omogućio njegov nastanak i američku valutu prebacio u nadležnost Feda, ubrzo je svoj potez i požalio: ‘Veoma sam nesretan. Neopreznošću sam uništio svoju zemlju koja je pala pod kontrolu sustava kredita. (…) Naš je razvoj stoga, kao i sve druge aktivnosti, u rukama nekolicine ljudi.’

Interesantno, svaka kriza ili rat od osnutka te institucije bili su popraćeni promjenama količine novca u optjecaju. Primjerice, prije najpoznatijeg kraha svih vremena, onog 1929., Fed je od 1921. do 1929. povećao količinu novca u optjecaju za 62 posto, dok se u isto vrijeme pojavila novotarija na burzi imena ‘margin loan’, koja je zapravo omogućavala investitoru da plati samo deset posto ukupne vrijednosti neke dionice. Problem s tim tipom zajma, za onih ostalih 90 posto vrijednosti dionice, bio je u činjenici što se može opozvati u bilo kojem trenutku i da u tom slučaju mora biti plaćen u roku od 24 sata. Upravo se to i dogodilo kobnog listopada 1929. – panika opoziva, ali samo nakon što su veliki igrači tiho izašli s tržišta. Na stotine su banaka uništene, pa su najjači samo pobrali ostatke i učvrstili svoju poziciju. S druge strane Fed, umjesto da napravi ono što je u ovoj krizi napravio, tj. poveća zalihu novca, čini suprotno i pretvara krah iz 1929. u najgoru recesiju u povijesti.

U takvim uvjetima Fed odlučuje ukinuti zlatni standard i zaplijeniti sve preostalo zlato u državi, jedini realni izvor vrijednosti, čime preuzima potpunu kontrolu nad financijama i ekonomijom države. Novac koji tiska, nakon ukidanja zlatnog standarda 1933., više nema nikakvu realnu vrijednost. Jedan od najvećih protivnika Feda u to vrijeme, Louis McFadden, predsjednik Odbora za banke i valutu, umro je baš nakon što je predložio ukidanje te institucije i sustava.

Službene Fedove stranice navode kako ta institucija nije privatna, ne ostvaruje profit i ne dobiva novac od Kongresa, no u svojim tvrdnjama zapravo odaje nešto drukčiju sliku od one koju želi predstaviti. Iako tvrde kako je vlasništvo u Fedu posve drukčije od onog u nekoj privatnoj kompaniji, činjenica jest da je Fed u stopostotnom vlasništvu privatnih banaka koje imaju pravo na dividendu šest posto na godinu. Ne mogu na osnovi tog udjela, doduše, dobiti nikakav zajam ili upotrebljavati i prodavati taj udio, no to nije nikada ni bio cilj. Baš suprotno, dotični žele biti vlasnici tvornice novca.

Naravno da takvu neslužbenu povijest uvijek treba uzeti sa zrnom rezerve jer svatko voli plasirati informacije kako mu odgovara, no ako je u jednoj maloj Hrvatskoj, kako je crno na bijelo nedavno viđeno, sve važne stvari moguće dogovarati namigivanjem, šaptanjem, rukovanjem i sastajanjem po opskurnim mjestima, nije doista teško zamisliti da se najmoćnije obitelji u nekom trenutku sastaju i dogovaraju raspodjelu svijeta. Obitelj Rothschild, potvrđeno je u tom trenutku, bila je jedna od najmoćnijih na planetu s bogatstvom koje bi prema procjenama u današnjim uvjetima težilo nekoliko stotina milijardi dolara, znatno više nego što imaju najbogatiji ljudi danas. U međuvremenu su mnogi navodni akteri nestali, ali interesantno je da nekoliko američkih igrača još uvijek vlada svjetskim financijama poput JP Morgan Chasea i Goldman Sachs, najvećeg pobjednika posljednje krize i banke koja je cijelo vrijeme bila u središtu krize.