Slovenija nije mogla izbjeći krizu jer je kao mala zemlja s vanjskom trgovinom sasvim vezana uz oscilacije u EU, kamo ide 70 posto izvoza. No problem je što je u krizu nakon tri hazarderske godine ušla u veoma lošem financijskom stanju. To se najbolje vidi u podatku da joj je sredinom 2005. neto zaduženost bila jednaka nuli, a potkraj 2008. narasla je na 10 milijardi eura. Tridesetpostotni rast kredita na godinu uz osampostotni rast nominalnog proizvoda stvorio je kreditnu ovisnost, a prije ulaska u krizu stvoren je deficit platne bilance veći od pet posto BDP-a. Hazarderstvo je Sloveniju vratilo među tranzicije zemlje koje su razvoj utemeljile na stranoj štednji i prodaji imovine. Taj se preokret dogodio u razdoblju Janšine vlade koja je pokušala provesti neoliberalnu reformu, ali od nje je zbog pritiska javnosti i sindikata uglavnom brzo odustala. Ipak, vjerujem da bi u hazarderskim godinama i sadašnja Vlada dopustila sličan razvoj jer bi kao i većina ekonomista podlegla općoj svjetskoj euforiji o stvaranju BDP-a i bogatstva na burzama. Upozorenja da se virtualno bogatstvo ne može stvarati unedogled uglavnom su se ismijavala.
Iako se u narudžbama i izvozu pokazuju znakovi oživljavanja privrede, 2010. će biti teža od prošle godine. Nezaposlenost raste i socijalno se stanje pogoršava. Zaduženost Slovenije i oživljavanje velikih privreda EU na temelju njihove domaće potražnje znači da se nećemo ubrzo ponovno vratiti rastu koji je bio dvostruko veći od onog u EU, i to ako i kada potražnja ondje počne rasti. Zasad ne vidim scenarij brzog raspletanja krize. Vladu ne savjetujem. Poziv za članstvo u njezinu Strateškom savjetu odbio sam jer je sasvim bezveze biti član nekog foruma koje ‘ex post’ potvrđuje Vladine mjere i u kojem sjedi 20 ljudi koji imaju 25 različitih mišljenja. Predložio sam neke mjere koje su, očito, bile preradikalne, poput državnog skrbištva nad financijskim holdinzima, djelomične nacionalizacije tvrtki u problemima, povećanja indirektnih poreza itd.
Ne znam postoji li interes za kupnju tvrtki koje je zahvatila kriza. Zainteresirani su, možda, investicijski fondovi, dakle strani tajkuni čiji je cilj jasan: iscrpljivanje tvrtki, koje se naziva restrukturiranje, i nakon toga njihova ponovna prodaja. Sasvim je normalno da u Mercatorovu slučaju banke, pogotovo strane, pokušavaju prodati dionice do kojih su došle hipotekama. No budući da je veći udio dionica u rukama slovenskih i državnih banaka, vjerujem da neće biti prodaje. Ne zbog toga što bi Vlada vjerovala u nacionalni interes, nego zato što bi prodajom izgubila i ostatak javne potpore. U slučaju prodaje više bih volio da se Mercator poveže s nekom tvrtkom iz Zagreba ili Beograda nego da postane dio Carrefoura ili druge globalne grupacije.
Postoji prostor za međusobnu suradnju iako sam prilično skeptičan prema toj suradnji i globalizaciji. Pošteni poslovni dogovori kao da više ne postoje. Zalažem se više za strateška povezivanja, no danas se sve svodi na postotke u kapitalu, odnosno kapitalno povezivanje. Ne znam zašto se Mercator ili Merkur moraju toliko širiti. Argument da će ih u suprotnom progutati veći igrač navodi na zaključak da će na kraju ostati samo jedan – i to je kraj tržišta.
Nemam ništa protiv stranaca ili stranih ‘green-field’ investicija, pa i prodaje imovine ako je to nužno. Mnogih tvrtki u Sloveniji bez stranih investicija ne bi bilo. Samo se protivim dogmi o isključivoj pozitivnosti stranih investicija. Moje je stajalište jednostavno: prodaj što moraš prodati i ništa što ne moraš prodati. Sasvim je prirodno da stranci (i kad su to Slovenci) kupuju zbog budućih profiti. Međutim, ne vidim razlog zašto bih prodao banke, Petrol ili Telekom, koji donose profit, a njima znamo sami upravljati. Bankarstvo nije osobito složen posao ostavimo li po strani različite nove financijske proizvode. I benzin znamo sami prodavati. Je li slovenski Telekom u slovenskom državnom vlasništvu tehnički zaostao za vašim? Prodaja imovine u vrijeme kapitalnih odnosa neizbježno znači da si se od gazde pretvorio u slugu, koji možda živi bolje nego prije, ali ostaje sluga. Prodaja znači i da će se putem računa dohodaka u platnoj bilanci neizbježno odliti i jedan dio BDP-a. Bez toga, odnosno bez profita i dividenda, stranih investicija ne bi bilo. Dobro znam za sve teoretske argumente u prilog stranih ulaganja, ali može se empirijski pokazati da je najčešće riječ o iluzijama ili čak namjernom zavaravanju svjetskih financijskih institucija koje rade za krupni kapital. Na isti način promatram slovenske strane investicije na jugoslavenskom tlu: i ondje su dvojbe iste. O njima moraju razmisli oni koji prodaju.