Čobanković pogodovao malim ratarima na račun onih koji najviše proizvode

Mogu otkriti prijeđene rute i kilometri, vrijeme stajanja i slično.

Ako nakon svega niste odustali od uvođenja sustava praćenja vozila u svoj vozni park, slijedi nekoliko generalnih uputa na što valja skrenuti pozornost. Pripazite na to je li uređaj, ako nije proizveden u Hrvatskoj, legalno uvezen. Za to treba imati odobrenje Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije – HAKOM-a, a prodavač vam je dužan dati Izjavu o sukladnosti zajedno s uređajem. Tako ćete se uvjeriti da uređaj koji ste kupili poštuje sve zakonske regulative i ne utječe na rad drugih elektroničkih uređaja u blizini.

Druga stvar vezana uz uređaj kojeg nije loše posvetiti pozornost jest integriranost, odnosno količina vanjskih dijelova (poput antena i dodatnih modula) koji dolaze uz uređaj. Budite vrlo oprezni pri likom ugrađivanja i dobro se raspitajte o jamstvenim uvjetima ugradnje te kršite li tako jamstvo proizvođača vozila. Zahtijevajte da vam se vrlo jasno i nedvojbeno kaže tko je dužan ugraditi uređaj i pod kojim uvjetima.

Neki ponuđači znaju u ‘trošak uporabe sustava’ integrirati iskorištavanje njihovih resursa (npr. pružanje softverske potpore za praćenje i slično) i trošak telekomunikacijskog operatera. Kad god se može, pokušajte napraviti strogu distinkciju između ta dva segmenta i sami regulirati svaki trošak. Također provjerite kakva je mogućnost otkupa softvera jer pretplatom na upotrebu sustava ponuđači se osiguraju tako da kupljeni uređaj postaje gotovo beskoristan ako se više ne želite koristiti njihovom uslugom.

Nije loše razmisliti i o tome trebaju li vam sve opcije koje se nude na tržištu. To se ponajprije odnosi na mjerenje radnih parametara vozila koje donose podatke i stanje raznih sustava na vozilu. Često se te opcije korisnicima prezentiraju kao komponenta važnija od položaja vozila. Iako njihova korist u određenim trenucima nije upitna, valja razmisliti vrijedi li izdvojiti više novca za nešto čime se nećete koristiti ili vam je irelevantno.

Kad je riječ o ‘front-endu’ za praćenje, tj. aplikaciji stavljenoj vam na raspolaganje za uporabu, nije loše razmotriti ponuđače koji vam nude fleksibilnost i modularnost. Često su generičke aplikacije mašto doniti koji vam nude pregršt neusvijeh i neintuitivnih opcija. Nemojte se libiti postaviti pitanje može li se takav softver personalizirati na bilo koji način da bi vama omogućio lakšu uporabu. Nemojte zaboraviti ni na privatnost svojih podataka i podataka svojih klijenata: kad god se može, pokušajte razmotriti ponude koje će vam omogućiti upotrebu sustava na vlastitoj IT infrastrukturi. Neki korisnici prevoze vrlo vrijednu i rizičnu robu, zato nije ni praktično ni profesionalno dovoljno u pitanje ima li u podatke o vozilu, koji uključuju i njegovu trenutačnu lokaciju, uvid i treća strana. Ako se sustav praćenja vozila ne može primijeniti na vlastitu infrastrukturu, razmotrite potpisivanje ugovora o neotkrivanju informacija.

Konačno, osim na cijenu skrenite pozornost i na TCO (total cost of ownership). Prilikom razmatranja ponuda pogledajte koliko vas uređaj stoji od kupnje do kraja prve godine upotrebe te naknadno za svaku sljedeću godinu. Nakon tog izračuna lakše ćete moći odrediti vlastitu amortizaciju ulaganja i odlučiti koja vam je opcija povoljnija.

Važno je istaknuti i da je praćenje vozila tehnologija sadašnjosti sa zalogom za budućnost. Uz malo pažljivog planiranja i konzultacija u svakom je slučaju vrijedan obol vašem poslovanju i oplemenjuje ga.

Već je lani skočila pozicija bruto financiranja države. Kad fiskalnom deficitu od procijenjenih 17 milijardi kuna pridodamo servisiranje sadašnjeg duga, sve kvazifiskalne aktivnosti (HAC, HC, HBOR, sva javna tijela) i kratkoročne troškove reformi, bruto financiranje države raste na 50 do 55 milijardi kuna, iznad 16 posto BDP-a – upozorava Stojić.

Slaba je utjeha što Goran Šaravanja, glavni ekonomist Zagrebačke banke, predviđa nešto ‘nježnije’ brojke. Proračunski deficit procjenjujem na 16 milijardi kuna. Taj će novac država nabaviti vjerojatno kombinacijom izdavanja jedne inozemne obveznice i barem još jedne domaće. Uzimajući sve raspoložive informacije u obzir, procjenjujem da će državi trebati najmanje 44 milijarde kuna za pokriće svih obveza ove godine – kaže Šaravanja.

Analitičarka Raiffeisen banke Zrinka Živković Matijević procjenjuje da bi hrvatski javni dug ove godine mogao biti 40-ak posto BDP-a (bez jamstava i HBOR-ova duga). Deficit državnog proračuna bit će nešto veći od četiri posto. S obzirom na stanje u realnom sektoru i tržištu rada prihodi se neće ostvariti, pa bi Vlada već u prvoj polovini godine mogla posegnuti za rebalansom. Upozorava da postoje i rizici aktiviranja državnih jamstava: – Srednjoročno je fiskalna politika sve veći uteg održivom rastu i razvoju gospodarstva. Struktura javnih rashoda može se promijeniti i udjel države može se smanjiti reformom velikih javnih sustava, mirovinskog osiguranja, zdravstva, obrazovanja, socijalne skrbi. A za to ipak treba vremena – zaključuje Živković Matijević.

Veljko Drakulić, direktor Bonlinea, zastupnika rejting-agencije Dun&Bradsteeta, kaže da su oni još u lipnju prošle godine prepoznali opasnosti rasta vanjskoga duga i snizili rejting Hrvatske. Sve veće zaduživanje u inozemstvu za sobom povlači veću izloženost vanjskim šokovima. Ove godine predviđamo da će vanjski dug porasti na 60,6 milijardi dolara, iduće na 63 milijarde. Za svaku daljnju izloženost vanjskom dugu neizbježna je intervencija MMF-a koji bi svojim ulaskom stabilizirao ekonomsku situaciju, ali i oduljivo oporavak – misli Drakulić dodajući da nam zasad ne pri-

Čobanković pogodovao malim ratarima na račun onih koji najviše proizvode. Seljački prosvjedi državni su proračun stajali dodatnih 200 do 300 milijuna kuna. No sporazum koji je ministar poljoprivrede Čobanković potpisao s Koordinacijom seljačkih udruga vrlo je nepravedan. Budući da je dogovoreno da dodatne poticaje od 26,6 posto dobiju samo ratarji koji posjeduju do 300 hektara zemlje (ne i stočari, vrtlari i dr.), dug od 205 milijuna kuna poticaja iz 2008. svest će se na 70 milijuna, ako ne i na manje. Isto vrijedi, tvrdi predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK) Darko Grivičić, i za prošlogodišnje poticaje, koji će državu dodatno stajati samo 120-ak milijuna kuna. Da je prihvatila sporazum potpisan i s HPK-ovim predstavnicima prošlog petka, država bi ‘upumpala’ 1,2 milijarde kuna jer je u tom sporazumu pisalo da će se poticaji povećati 22 posto, ali za sve poljoprivredne subjekte u zemlji. Ovakvo je spašen samo manji dio poljoprivrednika, ali velike su tvrtke, nositeljice razvoja, ostale uskraćene. Unatoč uštedi od milijardu kuna HDZ je tako sebi nanio političku štetu, pa je moguće da u eventualnom rebalansu proračuna poljoprivrednici ipak nešto dobiju. Naime, i dosadašnja politika poticaja nije vodila računa o proizvodnji, nego je rezultat političke volje i kompromisa, misli Stipan Bilić, direktor Udruženja konditorske industrije Kondin.

Vlada bez ideja. Drakulić misli da Hrvatska treba poticati javnu potrošnju kako bi se povećala potražnja u privatnom sektoru, što se može postići poticanjem izvoza i investicija. Treba maksimalno smanjiti kašnjenje u plaćanju državnih poduzeća da bi se poboljšala likvidnost i potaknula potrošnja. Dodatna optimizacija može donijeti i ubrzanje pregovora o pristupanju EU – preporučuje. Kovačević nije optimističan. I da sadašnja garnitura ima volju, a nema, morala bi odgovoriti na pitanje što poslije rezova.

Sa strukturom ljudi i teretom prošlosti Vlada nije u stanju iznjedriti nove ideje i osmisli novu koncepciju razvoja društva. Do kraja svoje vladavine ostat će na razini već viđenog, bez jasno artikulirane vizije i cilja – uvjeren je. Ipak, nije sve tako crno. Bar ne kad je riječ o vječnoj dvojbi posljednjih tjedana: hoćemo li završiti poput Grčke? Stojić ne vjeruje da se Hrvatskoj može dogoditi Grčka, što više, uvjeren je da nam je odaslan jasan signal, da smo izvukli neke pouke i da reforme počinju: – Kompromis sa seljacima na teret proračuna pokazuje da se promjene događaju puževim korakom, ali ipak se ulaže napor da se ponegdje uštedi – uvjerava.

Zrinka Živković Matijević kaže kako je iz statističkih podataka vidljivo da scenarij grčke fiskalne politike bar kratkoročno i srednjoročno nećemo doživjeti. Iako je Grčka, kao i Hrvatska, svoj rast temeljila na priljevu inozemnog kapitala većinom usmjerenog na financiranje potrošnje i dijelom investicije sa samo dugoročnim povratom, recesija je upozorila na neodržnost takva modela. Slijede nam reforme, odricanje i nov model rasta – poručuje. Ni Šaravanka ne vidi iza ugla grčki scenarij za Hrvatsku. Ali!

Neisplata svih poticaja za 2008. i 2009. poljoprivrednicima krije novu opasnost jer pokazuje da državni proračun ne podmiruje svoje obveze na vrijeme, čak i prije recesije – upozorava. Drakulić također uvjerava da Hrvatska nije poput Grčke, koja je izgubila kredibilitet jer je njezina vlada godinama zataškavala istinu o visini zaduženja države: – Ipak, Grčka negativno utječe na ostatak Europe, pa tako i na nas, jer ponudila je vrlo povoljne uvjete za kupnju svojih obveznica. Platila je visoku cijenu i tako poskupila emitiranje obveznica budućim izdavateljima – kaže.

Jedino Kovačević misli da je pravo pitanje jesmo li gori od Grčke: – Grčka rješava problem, a naša Vlada još luta. Pozitivno je samo to što se neće dogoditi masovne demonstracije jer su sindikati preslali i razjedinjeni, pa će sve ostati na zadovoljavanju pojedinih interesnih skupina. Vanjski će dug i dalje rasti jer Hrvatska ima potencijal kolateralu za daljnje zaduživanje, ali takva situacija bez jasne gospodarske i društvene vizije vodi u potpunu društvenu eroziju i dužničko ropstvo – kritičan je.

Ima tu još jedan problem. Grčka za svoje dubioze može okriviti i Goldman Sachs, koji je Vladi godinama pomagao zataškavati stvari. Hrvatska nije imala svoj Goldman Sachs. I nije nam trebao – svi smo sve znali. I šutjeli. To što smo rasli na teret kredita zabrinjavalo je samo pokoje analitičara. Sada, kad je stigla naplata, izlaz tražimo u prosvjedima. No prosvjedi koji traže novac iz proračuna neće riješiti stvari. Ali oni koji Vladu tjeraju na djelovanje – hoće! Samo treba znati razliku.

Ako je Sanader svojedobno zakašnjel priznalo da smo u banani, hoće li premijerka Kosor sada priznati da smo u – banančini?