Ako netko kupuje automobil za sebe ili dijete, bit će zaštićen Zakonom o potrošačkim kreditima od moguće samovolje banaka, ali to se ne odnosi na poduzetnika koji kupuje isti automobil u sklopu svoje djelatnosti.
Prvim danom ove godine na snagu je stupio i Zakon o potrošačkom kreditiranju kojim Vlada kao predlagatelj želi posebno zaštititi potrošače od, u današnje vrijeme, sve šire ponude različitih kredita. Posebno je naglašeno kako je riječ o propisu potpuno usklađenom sa svim smjernicama i direktivama europskog prava. Lijepo je što nas država želi zaštititi od samovolje banaka, ali mnogima, zapravo većini građana, za početak krediti danas gotovo nisu dostupni. Ne zato što ih ne bi htjeli uzeti, nego zato što su kriteriji kreditne sposobnosti takvi da ih mnogi jednostavno ne mogu ispuniti. Primjerice, autor ovog teksta ima više nego prosječna primanja iz samostalne i nesamostalne djelatnosti, kreditne obveze, uključujući jamstva koja se uredno izvršavaju, i privatnu imovinu znatno veću od kreditnih obveza, a ni slučajno ne može u provjeri HROK-a dobiti ‘zeleno svjetlo’. Tomu treba dodati i skupe kredite da bi slika bila potpunija. Obilježje je i veći dio kredita s promjenljivom kamatnom stopom i gotovo bez iznimke uz deviznu klauzulu. Činjenica je da su u posljednje dvije godine za većinu dužnika iz ugovora o kreditu mjesečni obroci povećani za barem deset posto, da su u neposrednom okruženju naše države (a majke ‘naših’ banaka u tim su državama) donesene prve odluke kojima se nastoji kažnjavati uobičajeno ponašanje u kreditnim odnosima, koje se svodi na to da banka određuje a dužnik sluša, te da su i u Hrvatskoj pokrenute prve parnice radi utvrđivanja da su pojedine ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu ništaone. Riječ je o pravu banke da jednostrano i bez posebnog obrazloženja i bilo kakve vezanosti mijenja kamatne stope. Što će od toga promijeniti novi zakon?
Kao prvo, iako je to formalna primjedba, treba primijetiti da je Zakon prava suprotnost dobrim nomotehničkim običajima koji bi se trebali poštovati pri donošenju propisa. Zakon koji ima samo 29 članaka i doslovno brojne stavke i podstavke (u prva tri članka 40, sljedeća tri čak 63 itd.) jednostavno mora biti i nepregledan i nerazumljiv. Kao drugo, iako je dijelom propisan povratni učinak Zakona (što Ustav dopušta iz osobito opravdanih razloga), o tome u tekstu obrazloženja Zakona nema nijedne jedine riječi. Ne treba valjda posebno naglasiti da je i ovaj propis donesen po hitnom postupku.
