PITANJE ČASTI Suvremena tinejdžerska Antigona

Drama suvremenog njemačkog dramatičara Lutza Hübnera ‘Pitanje časti’ izuzetno je vješto pisana drama, namijenjena takozvanoj populaciji djece i mladih, odnosno tinejdžera, jer se oslanja, odnosno inspirira stvarnom, tragičnom pričom o ubojstvu šenaestogodišnje djevojke. No, priča ima i širu tematiku, odnosno problematiku od toga osnovnog okvira. Psihološki i dramaturški odlično prikazuje današnje tinejdžere, njihove sustave vrijednosti, ponajprije u kontekstu muško-ženskih odnosa.

Također vrlo vjerno oslikava ambijent iz kojeg potječe – maloljetničko ubojstvo dogodilo se, naime, 2004. u njemačkom gradu Hagenu, a protagonisti su četvero srednjoškolaca turskog podrijetla, rođeni u njemačkom, odnosno zapadnome kulturnom krugu. Tematika imigrantskog života, sve češće prisutna u suvremenoj kulturi, filmu i dramskom pismu, sa svim teškoćama i neobičnim situacijama u koje može gurnuti svoje pripadnike, u predstavi je odlično prikazana i raščlanjena zahvaljujući četirima nosivim dramskim likovima, dvojici mladića i dvjema djevojkama, dok im je protuteža i dramaturški kontrapunkt sudski vještak psihologa, iz čije se fokalizatorske perspektive djelomično sagledava odvijanje tragične priče, no istodobno objašnjava i donosi motivaciju i psihološki portret zločinca-mladića Cema, koji zbog oskrnute muške časti ubija djevojku koja ga, nesvjesno se buneći i razbijajući nametnute joj okvire, naime…

Opasni sudar dvaju kultura i svjetonazora utjelovljen je u njoj, pa ona, gotovo poput neke suvremene tinejdžerske Antigone postaje i njegovom žrtvom, dok fokalizator zapadnog kuta gledanja, psiholog Kobert, zaista ne zna što uopće zaključiti o takvome događaju, kako na njega gledati u današnje vrijeme kulturnog pluralizma i poetike različitosti. Stoga se i povlači sa scene, odnosno iz uloge koju mu je sud dodijelio. Na takvoj se interpretaciji teksta temelji i vrlo dobra režija mlade redateljice Maje Šimić. Vješto ponirući u psihologiju likova, njen redateljski rukopis dosljedan je u ideji, mizanscen i radu s glumcima, izričaj blizak svijetu mladih, a opet razumljiv raznim dobnim skupinama.

Glumački su dosezi četvero glavnih aktera (Edi Jertec, Antonio Frančić, Glorija Šoletić, Helena Kovačić) bili zadovoljavajući, iako ne na optimalnoj kvalitativnoj razini, a među boljima je bio Ivica Barišić u ulozi psihologa i sudskog vještaka. No, uz odmjerenu, u nekim segmentima i vrlo inovativnu režiju, odličnu scenografiju i dobro vođen ansambl, Kazalište Marina Držića dobilo je kvalitetnu premijeru suvremenog teksta.