Financijski isključene osobe na meti su lihvarskog kreditiranja

GfK-ovo istraživanje iz 2006. pokazalo je da 18 posto odraslih stanovnika Hrvatske uopće ne posluje s bankama, ali izvješće Svjetske banke iz 2008. tvrdi da pristup bankovnim uslugama kod nas ima samo 42 posto odraslih građana!

Počelo je prijevarom s happy lineom i štednim piramidama, nastavilo se prijevarama s leasingom automobila, financijskim inženjeringom, propalim štedionicama, slabo reguliranim i gotovo ni od koga kontroliranim štedno-kreditnim zadrugama. Danas registrirani i neregistrirani kreditni uredi i bezobzirni lihvari agresivnim marketingom građanima nude kredite na osnovi hipoteke na stanovima i kućama, na osnovi kreditnih kartica, uza zalog automobila, motora, brodova i drugih vrijednosti, i sve to bez jamaca, bez obzira na crne liste ili na HROK, brzo – već isti dan, bez zamorne procedure i papirlogije, može i nezaposlenima.

‘Zanavljanjem’ kredita i uključivanjem duga u novi kredit građani nerijetko ulaze u dužničko ropstvo. U poznatom zagrebačkom ŠKZ-u zaračunali su se godišnji kamatnjaci od 53 posto, a u jednoj likvidiranoj provincijskoj zadruzi čak 444 posto!

Žrtve su tog alternativnog financijskog tržišta ‘financijski isključene’ osobe. Financijska isključenost jest isključenje sa službenog financijskog tržišta cijelih skupina stanovništva, najčešće socijalno ugroženih, ali i malih poduzetnika, zbog čega su im uskraćeni bankovni krediti i onemogućen pristup osnovnim financijskim uslugama.

Financijska isključenost nipošto nije hrvatska posebnost. Procjene govore da dvije trećine svjetskoga stanovništva uopće ne posluje s bankama. U razvijenim zemljama između 15 posto i 40 posto populacije nema otvoren nikakav račun u banci, a u Africi je čak 80 posto stanovništva isključeno. GfK-ovo istraživanje iz 2006. pokazalo je da 18 posto odraslih stanovnika Hrvatske uopće ne posluje s bankama, ali izvješće Svjetske banke ‘Financije svima’ iz 2008. tvrdi da pristup bankovnim uslugama kod nas ima samo 42 posto odraslih građana!

Na isključenost upućuju i podaci o ranjivim skupinama: u Hrvatskoj je 1,070.000 umirovljenika, milijun stanovnika starijih od 60 godina, pola stanovništva mlađe je od 19 ili starije od 65 godina, nezaposlenih je više od 300.000, a 312.000 prima socijalnu pomoć…

Relevantni podaci o bankama, koje dominiraju formalnim financijskim sustavom, također upućuju na isključenost: primjerice, čak 58 posto njihovih poslovnica i 56 posto bankomata nalazi se u Zagrebu i u četiri obalne, turističke županije. Institucije koje uobičajeno pridonose isključenosti u Hrvatskoj ne postoje (jedna smo od rijetkih zemalja bez štedionica i bez poštanske štedionice), posluju s teškoćama (stambene štedionice) ili su izgubile svoj izvorni smisao (ŠKZ i kreditne unije). Od 104 štedno-kreditne zadruge likvidirano ih je 68, u kreditne unije do sada je preregistrirana 31, a prvi nalazi nadzora upućuju na nepravilnosti i nezakonitosti i u kreditnim unijama.

Ustavne odredbe o ravnopravnosti i jednakosti svih građana, odredbe Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o obveznim odnosima, pa i Zakona o kreditnim institucijama, za rješavanje problema financijske isključenosti nemaju veće praktično značenje. Zakon o potrošačkom kreditiranju (2010.) donosi napredak jer se njime povećala zaštita dužnika i nametnuta je obveza licenciranja kreditnih posrednika, koji su sada pod nadzorom državnog inspektora RH.

Boljoj zaštiti isključenih pridonijela bi preciznija regulacija i nadzor alternativnog financijskog tržišta i bolja zaštita ugroženih skupina od lihvarskog kreditiranja, uključujući pravo na osobni bankrot, ali još više one mjere koje će pridonositi njihovu većem uključivanju u službeni financijski sustav. U tome se poboljšanja mogu postići promišljenim postupanjem banaka i sustavnim nadzorom te izvješćivanjem HNB-a o njihovu doprinosu financijskoj isključenosti. Zato ohrabruje da i naše banke, posebno veće, načela etičnog poslovanja i socijalne jednakosti sve više ugraduju u korporacijsku kulturu i u svakodnevno poslovanje, da prilagođavaju ponudu usluga sve širim kategorijama stanovništva i da u javnosti nastoje steći ugled institucija s izraženim socijalnim senzibilitetom.

Takva društveno odgovorna praksa banaka ne ugrožava njihovu profitnu prirodu, posebno u kreditnoj aktivnosti, a lakši pristup građana temeljnim bankovnim uslugama pridonosi financijskoj isključenosti i sprječava diskriminaciju socijalno inferiornih skupina.