Tvornice vijesti preselile su se i na društvene mreze

Padni Balkan, a upravo mu je nedavno produžen ugovor predsjednika Uprave Osijek-Koteksa, čiji je i suvlasnik s 19,20 posto udjela.

Iako sve to potvrđuje važnost i veličinu osječkoga građevinskog diva s više od 1.200 zaposlenih, o čelnom čovjeku Dragi Tadiću naša javnost malo zna. Uglavnom stoga, priznaje, jer je uvijek izbjegavao novinare i medijska istupanja. Očigledno je to vješto radio jer nije riječ o tihoj i samozatajnoj osobi koja svim silama izbjegava sukobe, što više čak i sâm zamjera ‘kratak fitilj’ s ‘nerazumnim, nesposobnim ili glupim ljudima’.

• Taj čovjek zna što radi i izuzetno je tvrd pregovarač, ali kad s njim nešto dogovorite, dogovor će biti ispoštovan. Bio bih sretan kad bi svi davatelji usluga prema podizvođačima bili kao Tadić – kaže Želimir Bodiroga, direktor građevinske tvrtke Conex iz Osijeka.

Da drži do svoje riječi, uvjeren je i Ivan Raguž, bivši direktor Osijek-Koteksa koji je Tadiću s direktorskom palicom predao i tvrku u blokadi i tri plaće duga prema radnicima. Raguž nije bio previše pričljiv, ali tvrdi da Tadić provodi svoja obećanja u djela i da je vrlo sposoban, no da ga ništa drugo ne zanima (iako je treći najveći dioničar s 8,53 posto udjela). Njihov je sukob zbog naslijeđenih problema u Osijeku bio dobro poznat, a čak je neko vrijeme kružila glasina da je Raguž zbog Tadića ‘letio kroz prozor’.

• Ma svi dobro znaju da je Raguž imao problema s ovisnošću i da se na svoj rođendan 2004. godine bacio, ali imao je sreće i pao na tendu kafića – mirno objašnjava Tadić koji nije želio po svaku cijenu predati Osijek-Koteks Austrijancima, a da ga vrijedi slušati u poslovnim procjenama, potvrđuje i tvrtkina bilanca.

Drago Tadić rođen je u Kongori, mjestu u kojemu je, naglasit će, okrunjen kralj Tomislav. Jedini je od šestorice braće završio fakultet. A u Osijek je stigao već s 14 godina. Oduvijek je bio odličan đak, a neko vrijeme razmišljao je i o svećeničkom pozivu jer je to priželjkivala njegova majka. Ipak, povukao ga je njegov poduzetnički duh i 1984. godine završio je Ekonomski fakultet u Osijeku. Svoju karijeru trebao započeti u Saponiji Osijek, no kad je vidio da se svi moraju prijavljivati i odjavljivati na porti, rekao je: ‘Ne, hvala.’

• Odgovorna sam osoba i ne volim kad me se na taj način ograničava – kaže Tadić koji je stoga posao pronašao u Dravskoj plovidbi u Donjem Miholjcu. Tamo se upoznao s Branimir Glavašem za kojeg kaže da je imao loših procjena i poteza, ali da sveprisutna slika o njemu nije baš tako crno-bijela. Od 1990. do 1992. rukovodio je komercijalnim sektorom DP Niskogradnje i GP Osijeka, a u Koteks dolazi kao povjerenik postavljen od Vlade RH, gdje se postupno od direktora Komercijale uspinjao do funkcije predsjednika Uprave (2005.). Samo jednom u životu pokušao je postati stranački čovjek, točnije član KP-a, ali odbili su ga, a objašnjenje je dobio tek tijekom rata, i to od Vladimira Šeksa. Tajnim službama SFRJ-a, doznao je, nije promaknulo da je kao 14-godišnjak nosio i prodavao ručne satove s hrvatskim grbom koje mu je iz Njemačke slao otac.

Tadić kaže da je domoljub, katolik i obiteljski čovjek koji njeguje obiteljske vrijednosti i da je tijekom rata bio skloniji desnim strankama, ali dodat će, jednako tako u dobrim je odnosima i s lijevičarima. Ipak, vrlo rado ističe rijetke susrete s pokojnim predsjednikom Tuđmanom koji mu je u više navrata izrazio naklonost i upravo na njegovu zamolbu 1999. godine pristao je preuzeti vrući krumpir zvan Belje d.d.

• Na kraju sam stradao zbog frakcijskih borbi unutar HDZ-a i to mi nije draga uspomena. Naime, pristao sam uz obećanje da će Vlada RH radnicima isplatiti zaostale plaće i doprinose, što nije učinila – sjeća se Tadić. Zanimljivo, kad je već pristao na razgovor, pristao je i na neugodna pitanja, pa o aferi koju istražuje Državno odvjetništvo vezanoj uz HAC, Ivu Sanadera i Božidara Kalmetu, koji su navodno s građevinarima sklapali poslove koji se neće moći izvršiti, kako bi HAC-ovi partneri na kraju ostvarili višemiljunske odštete, samo kaže: – Oduvijek se ravnam prema načelu, što je potpisano, mora biti poštovano. Nisam ja tražio objavu natječaja.

A zanimljivo je i to kako je Tadić dugo izbjegavao govoriti o tome da je tvrtku preuzeo austrijski Alpine Bau, uvjeren da će bolje kotirati na tržištu s imidžem ‘domaća’. U tim je okolnostima otkupio i Kamen Ingrad, koji je postao Velički kamen, a za koji kaže da je od strateške važnosti za njihov biznis. Iako to neće priznati i njegovu je uspješnu tvrtku pogodila kriza, pa budućnost vidi u poslovima niskogradnje u Mađarskoj i Srbiji, a pravi bingo, nesumnjivo, bio bi mu ugovor s Crnogorcima.

Najavio upravo putem bloga na kojemu je i pušten promotivni film o spomenutom uređaju. Većina je svjetskih medijskih kuća prenijela tu vijest, a portali su na svoje internetske stranice postavili linkove kako bi njihova publika mogla pogledati promotivni film. Postoje i mnogi drugi primjeri u kojima su blogovi postali izvori vijesti, ali i poslužili kao materijal za stvaranje tiskanih knjiga. Blogovi su se udomaćili i na domaćim portalima, ali ne kao izvori vijesti, već prije kao stalna kolumna poznatih novinara i pisaca. Iako je bilo primjera kad su poznatiji domaći blogeri dospjeli na novinske naslovnice, ali najčešće su to bile provokativne teme.

Postoje i domaći primjeri u kojima su društvene mreže bile izvor podataka za novinske priče i televizijske reportaže. Nedavno je u Hrvatskoj prekinut koncert mladih poklonika neonacizma, a mediji su organizatorove sklonosti i citate pronašli na njegovu Facebook profilu. To je tek najsvježiji primjer korištenja društvenih mreža za stvaranje vijesti.

Koliko nove društvene mreže mogu biti zanimljive etabliranim medijskim kućama, govori i primjer od prošloga ljeta kad je izbio požar na krovu Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. Upravo su korisnici Twittera prvi svojim mobitelima fotografirali taj događaj i o njemu izvijestili javnost. Kako se na Twitter profil može u vrlo kratkom roku, za svega nekoliko minuta, postaviti sliku i napisati malu vijest, neki su svjetski mediji odlučili svoje novinare zadužiti da tvitaju kada doznaju nešto zanimljivo, a Twitter se vrlo često koristi i za izvještavanje s raznih konferencija, pa tako oni koji tim konferencijama ne mogu nazočiti mogu u svakom trenutku na Twitteru pratiti što se događa, odnosno tko o čemu govori.

I domaće medijske kuće koriste Facebook i Twitter, ali u ograničenu obliku. To u praksi znači da se može postati obožavatelj nekih novina ili ih pratiti putem Twittera, ali ne postoji novinski portal na koji novinari, ali i članovi Twittera, mogu slati kratke vijesti. – Pravi je problem kontrolirati što korisnici pišu, što znači da bi netko morao 24 sata čitati poruke koje dolaze i uklanjati uvredljive jer oko pet posto korisnika Twittera šalje poruke koje se ne mogu pustiti na portal – objasnio je Gordan Orlić, savjetnik za razvoj u Europa Digitalu, tvrtki kćeri Europa press holdinga zaduženog za portal Jutarnji.hr. Ipak, postoje aplikacije iPhone za slanje vijesti koju mogu koristiti novinari, ali i obični građani.

Kako u Hrvatskoj Twitter nema tolik broj korisnika kao Facebook, za tu je društvenu mrežu u Europa Digitalu zadužena jedna osoba, a dvije su zadužene za obožavatelje Jutarnjeg lista na Facebooku. – U prosincu smo radili na akciji za hvale korisnicima Twittera koji prate Jutarnji list. U toj smo akciji u manje od dva dana skupili oko 30 posto korisnika Twittera u Hrvatskoj. Zatim je u Jutarnjem listu izišla cijela stranica s ikonama korisnika Twittera koji su nam se javili – kaže Orlić.

Kako 75 posto domaćih korisnika interneta ima profil na Facebooku, na toj se društvenoj mreži događaju prave stvari, a Jutarnji list ima najbrojniju grupu obožavatelja od svih medija u državi. Osim što obožavateljima Jutarnjeg lista na njihovom Facebooku profilu piše da podržavaju spomenute novine, na njihove profile šalju i vijesti koje su prilagođene za Facebook.

Na samom su Facebooku kod domaćih korisnika popularne i grupe u kojima se želi pomoći nekome tko je zapao u nevolju. Posljednji takav primjer koji je dospio i na novinske naslovnice bio je vezan uz oca koji je opljačkao ljekarnu kako bi njegovo tek nekoliko mjeseci staro dijete imalo što jesti. U samo jednom danu grupa na Facebooku koja podržava spomenutog oca prikupila je na desetke tisuća obožavatelja i pogurala tu vijest na naslovnici novina. S druge strane među domaćim korisnicima Facebooka dobro prolaze i grupe koje se protive nečemu što se vidje u poplavi novih grupa za vrijeme nedavnih političkih previranja. Iako se čini da je lako oformiti jednu takvu grupu na Facebooku i prikupiti članstvo, ipak nije tako. Zapravo jako malo grupa dobiva više stotina obožavatelja, a tek rijetke postaju važne.

Kolika je vrijednost društvenih mreža u izvještavanju, vidjelo se u neredima koji su prije godinu dana izbili u Teheranu. Kako iranske novinske kuće nisu smjele izvještavati o tadašnjim neredima i policijskoj brutalnosti prema prosvjednicima obični su građani putem Twittera slali slike i filmove s teheranskih ulica. U to je vrijeme Twitter trebao predstaviti svoj novi dizajn, ali to je pomaknuto upravo zbog situacije u Iranu.