Alisa u zemlji bez koncepta nacionalne sigurnosti

U posljednjih desetak dana u tri se primjera jasno pokazalo koliko Hrvatskoj nedostaje promišljanje koncepta vlastite sigurnosti i nacionalne strategije.

Primjer prvi: baš uoči najprominentnijega godišnjeg skupa o svjetskoj sigurnosti – tradicionalne münchenske Međunarodne konferencije o sigurnosti – u našem je bliskom susjedstvu izveden prigodan spektakl. U policijskoj megaakciji u BiH 600 policajaca ušlo je u planinski zaseok Gornja Maoča, jednu od poznatijih vebabijskih oaza i uhitilo osam vebabija. Uz obrazloženje da su prijetnja sigurnosti, ustavnom potrebu i teritorijalnom integritetu države. Delegacija američkih senatora je baš uoči dolaska na münchensku konferenciju o sigurnosti simbolično svratila do Sarajeva, gdje ih je već čekao policijski ‘ulov’ iz Gornje Maoče – sedam domaćih vebabija u pritvoru i jedan stranac u imigracijskom uredu. Poruke su poslane, ostalo je samo iščitati ih. I iščitavane su iz različitih političkih, nacionalnih i svjetonazorskih rakusa u bošnjačkim medijima, u medijima Republike Srpske, u srpskim medijima… U nas je to prošlo kao jednodnevna vijest. Bez konteksta, a kamoli analitike ili stava.

Onda je uslijedila druga vijest: osmi vebabija, onaj stranac među domaćima, bio je naš! Prema putovnici, on je hrvatski državljanin albanskog podrijetla Adnan Rustemi. U BiH i u Srbiji to je bila priča. Ali ne i u nas. Trebalo je puna tri dana da se vijestica o vebabiji hrvatskom državljaninu probije na rubove hrvatskoga medijskog prostora. Ali je zato brzo nestala. Odakle je taj naš vebabija, gdje je živio, s kim se družio, kakav je bio prije pristupa selafijskom pokretu? Što će hrvatska država učiniti za svog državljanu? Ni riječi ni slova, čak ni na razini puke faktografije. O kontekstualizaciji i analitici da i ne govorimo.

Primjer drugi: nekako u isto vrijeme u Dnevniku javne televizije objavljen je prilog koji upućuje na to da restrikcije u hrvatskome obrambenom sektoru idu na uštrb sposobnosti naše vojske da odgovori sigurnosnim izazovima. Očekivala sam: sad će to biti povod da se u medijima otvori kompetentna rasprava, pa i polemika o stanju i perspektivama nacionalne sigurnosti, koja će razbistriti idemo li pravim putem i što treba popraviti. Ništa od toga.

Primjer treći: u sklopu (anti)korupcijske trakvice Podravka – Mol – Ina – OTP banka odlazeći predsjednik Mesić ponavlja zahtjeve za objavljivanje ugovora, koji se odnose na te transakcije. Baš se pitam, zašto druge države ne objavljaju slične ugovore na internetu? Zato što čuvaju svoje lopove? Ili zato što ne žele javno izlagati ono što bi moglo nekomu poslužiti kao ulaz u prostor njihove nacionalne sigurnosti? Zato što nisu senzibilizirane na korupciju poput nas ili zato što ne žele da im u hajci na lopova netko kolateralno sruši kuću?

U samo desetak posljednjih dana na samo ova tri primjera pokazalo se koliko Hrvatskoj nedostaje promišljanje koncepta vlastite sigurnosti i nacionalne strategije. I koliko hrvatski mediji u tom pogledu zaostaju čak i za medijima u susjednoj BiH. O Srbiji da i ne govorimo. Dok prostor koji dijelimo sa svojim susjedima ozbiljni analitičari smatraju sigurnosno najizazovnijim dijelom Europe, naši političari i mediji često djeluju kao Alisa u zemlji čudesa. Stvara se ozračje da nikakvih sigurnosnih problema nemamo, da je obrambeni sustav teret i trošak, da je svaki strani ulagač ‘dobi striček’ koji bi ovdje kupio malo zemlje, malo vode, malo infrastrukture da nam olakša posao, da se ne moramo sami o tome brinuti. I tako bi ih čuvao od naših lopova.

Kao članica NATO saveza, uskoro i EU, koja je smještena u sigurnosno najizazovnijem dijelu Europe, od Hrvatske se ne očekuje da bude Alisa. Hrvatska bi politika trebala imati prijedloge i odgovore na taj izazov, koji su sadržajniji od PR poruka bruxelleske ili washingtonske birokracije. Think-thank koji osniva izabrani predsjednik Josipović kao ekspertnu potporu obnašanju predsjedničkih ovlasti mogao bi biti prvi korak u smjeru promišljanja državne sigurnosti i državne strategije. Da premijerka Kosor inicira svoj think-thank sličnog profila, bio bi to korak dalje prema svjetonazor-skom balansu u promišljanju ključnih nacionalnih tema. U protivnom, mi ćemo ponavljati ono što u Bruxellesu i Washingtonu žele čuti. A oni će tražiti odgovore od onih koji se ne plaše misliti. I ne ustručavaju se štititi vlastiti interes.