Osnovni cilj mora biti podizanje konkurentnosti domaćih poduzeća na međunarodnom tržištu. Vlada mora sektorskim politikama poticati investiciju tehnološke prilagodbe i ulaganja u industriju budućnosti.
Sve države iz G20, skupine dvadeset najvećih svjetskih ekonomija, i veliki broj manjih zemalja na globalnu su krizu odgovorile snažnim paketima antirecesijskih fiskalnih i monetarnih politika. Dileme zapravo i nije bilo: u globaliziranoj su ekonomiji nagomilale neravnoteže koje se u sklopu neoliberalne paradigme nisu mogle riješiti i prijetile su dugoročnom depresijom. Takav rizik vlade većine zemalja nisu mogle preuzeti, a fiskalna i monetarna ekspanzija u dogledno vrijeme zasigurno ne mogu biti veća prijetnja od deflacije i nastavka ekonomskog usporavanja.
Hrvatska Vlada lani je izrazito nekompetentno procjenjivala moguće utjecaje globalne krize na gospodarstvo i time propustila priliku za zaokret u vođenju ekonomskih politika kojima bi se osigurao oporavak i ekonomski rast. Pritom je bilo dovoljno prihvatiti najbolju praksu antirecesijskih mjera koje su provodile europske vlade. Umjesto odlučnih i snažnih fiskalnih (i monetarnih) intervencija, koje su morale biti oblikovane i provedene u kratkom roku, Vlada je podizanjem poreznog opterećenja spasiovala dosadašnju kompoziciju proračunskih i Vladih politika. Nije, dakako, bila riječ o antirecesijskim mjerama, već upravo suprotno: podizanje poreznog opterećenja negativno je utjecalo na kretanje domaće agregatne potražnje i, naravno, usporavanje hrvatskoga gospodarstva.
Danas je više nego nedvojbeno da su političke elite u prethodnom desetljeću upravljale gospodarstvom na način koji je doveo do stvaranja nekonkurentnih struktura koje ne mogu jamčiti ubrzani izlazak iz krize i zaustaviti gomilanje deficitova javnoga i privatnog sektora. Moglo bi se polemizirati s kreatorima dosadašnjih ekonomskih politika i njihovim zagovornicima, koji su se na prvi pogled zaljubili u ultraliberalnu ‘casino’-ekonomiju s politički sponzoriranim ekonomskim akterima. Neusporedivo je, međutim, važnije inzistirati na stvaranju konsenzusa u (stručnoj) javnosti kojim bi se nastavio pritisak na Vladi radi formuliranja dugoročno održivih razvojnih politika. Pitanje gospodarskog rasta i razvoja naime ne može biti ‘vlasište’ bilo koje političke opcije. Stoga nam treba mnogo više razumijevanja i znanja o mehanizmima koji mogu osloboditi potencijale rasta, odnosno kako rast i razvoj pokrenuti i ubrzati ekonomskim politikama.