Slučaj Đakovština NAKON DVIJE – TREĆA NACIONALIZACIJA

Raspad Đakovštine d.d. upozorio je na problem predugog toleriranja neplaćanja poreza, prireza, doprinosa i ostalih javnih davanja. Jednostavno pitanje poreznim vlastima, odnosno Ministarstvu financija: zašto više od godinu dana, koliko je bio blokiran račun te tvrtke, niste pokrenuli propisane postupke prisilne naplate dosjelih nepodmirenih javnih davanja Đakovštine?

Prema podacima kojima raspolaže Gordan Maras, potpredsjednik Saborskog odbora za financije i državni proračun, u ovom trenutku nije naplaćeno 10-ak milijardi kuna javnih prihoda, poreza, prireza i doprinosa. To je otprilike dvije trećine više nego godinu dana prije, jer danas država potražuje otprilike četiri milijarde kuna više od prošlogodišnjih potraživanja.

Radeći na ovoj temi, pitali smo i Poreznu upravu Ministarstva financija koliko obveznika nije podmirilo javna davanja dulje od tri mjeseca. Na to pitanje nismo dobili odgovor. Umjesto konkretnog podatka iz Porezne uprave odgovorili su.

Neprihvatljivo je da Ministarstvo financija skriva pokazatelje o nenaplaćivanju poreza. Ti podaci moraju biti javni, naravno ne o nazivima tvrtki dužnika, nego zbrojni podaci eventualno razvrstani prema veličini dužnika ili granama djelatnosti kako bi se analizirali i kako bi se odlučivalo o mjerama koje treba poduzeti. I to moraju biti transparentni pokazatelji jer se u suprotnom opravdano sumnja u to da poreznici jednima opraštaju poreze, a od drugih ih utjeruju i da su tako gospodarski subjekti ne-ravnopravni na tržištu. A sumnjati se može i u korupiranost poreznika i ostalih službenika Ministarstva financija.

Postavlja se pitanje, naime, kako je moguće da je Ministarstvo financija dopustilo nekim tvrtkama da unatoč prevelikom trošarinskom i poreznom dugu i dalje nesmetano posluju, da se pritom na tržištu zbog neplaćanja obveza prema državi pojavljuju kao nelojalna konkurencija s damping cijenama kojima uništavaju ili barem smanjuju promet onima koji uredno plaćaju svoje obveze državi?

Đakovština – Prehrambena industrija i promet žitarica d.d. samostalno djeluje od 1997. godine nakon restrukturiranja i podjele PIK-a Đakovo na 13 samostalnih dioničkih društava. Đakovština je u sustavu imala šest profitnih centara. U Đakovštini je (bilo) zaposleno oko 550 radnika. Zanimljivo je da je 27. prosinca 2007. Đakovština ponovno djelomično nacionalizirana, jer je odlučeno da će se dokapitalizirati ulaganjem prava države, odnosno dospjelih potraživanja na osnovi poreza, doprinosa i drugih obveza od države, točnije Ministarstva financija, HZMO-a i HZZO-a. Ta dokapitalizacija, odnosno ponovno podržavljene, provedena je isključenjem ostalih dioničara na iznos 78,2 milijuna kuna, koliko su iznosila tadašnja dospjela, a nenaplaćena potraživanja države. Ova priča o stalnom ponavljanju istog scenarija najbolje govori o potpuno pogrešnoj poreznoj politici potpredsjednika Vlade i ministra financija Ivana Šukera.

Ministar financija Ivan Šuker uzalud skriva nerad Ministarstva financija na pravovremenoj naplati državnih potraživanja. No da je i tom ne-radu s priličnom naplatom javnih davanja ipak odzvono, signalizirano je na seminarima za računovode na kojima su ovih dana dominirala pitanja o ovršnim postupcima, osobito o poreznim ovrham. Izgleda da se ipak počelo utjerivati porezna potraživanja.

A podaci koje taj Porezna uprava mogu se dobiti iz analiza HNB-a, HGK-a i ostalih izvora, pa i iz Odbora Sabora za financije i državni proračun. Gordan Maras kaže: – Podatak o rastu iznosa nenaplaćenih potraživanja države upućuje na to da se položaj trgovačkih društava na tržištu pogoršao, ali i na oklijevanje države da pravodobno naplati svoja potraživanja, ako treba i prilično. Kad su neka trgovačka društva očito u velikim problemima, država kao velika vjerovnica izbjegava predlaganje stečajeva dužnika. Pravodobnim pokretanjem postupaka stečaja ona bi mogla zaštiti svoja potraživanja jer zbog zakasnjenog se reagiranja u pravilu, velika potraživanja više uopće ne mogu naplatiti.

Predrasude o tome da se izbjegavanjem stečaja može zaštititi radna mjesta nisu realne. Ona se mogu bolje zaštititi pravodobnim pokrenutim stečajem s preustrojem, pri čemu se neuspješni vlasnici mogu zamijeniti novim uspješnijim vlasnicima, nego puštanjem da trgovačka društva u teškoćama srljaju u sve veće gubitke do mjere u kojoj se više neće moći spasiti takve dužnike, radna mjesta ni naplatiti potraživanja – naglasio je Maras.

I doista, funkcija stečaja nije samo u tome da se vjerovnici naplate, nego i u tome da se iz financijskog i pravnog prometa isključuje subjekti koji nisu u stanju podmirivati svoje obveze. Na zagrebačkom su Trgovačkom sudu na osnovi broja tvrtki s blokiranim računima predviđali da će se 2009. dogoditi stečajni val i da samo u Zagrebu treba očekivati najmanje 15-ak tisuća stečajeva. No ništa se od te najave nije ostvarilo. Predsjednica Stečajnog odjela Trgovačkog suda u Zagrebu izostanak stečaja unatoč blokadama računa objašnjava time što je državi ‘preskupio’ predlagati stečajne postupke za dužnike koji nisu podmirili dospjela javna davanja.

Sve je više poreznih obveznika koji upozoravaju na selektivni pristup poreznih vlasti u priliku naplati dospjelih neplaćenih poreznih potraživanja. O tome je i Gordan Maras rekao kako je neprihvatljivo da se prilično utjeruje nekoliko stotina kuna neplaćenog poreza od građana dok se istodobno Inškompaniji s golemim prihodom u kojoj država ima 44 posto vlasničkog udjela, više od godinu dana tolerira dug od dvije milijarde kuna neplaćenih poreza, doprinosa i ostalih javnih davanja. Sad je Ina smanjila dug na 1,2 milijarde kuna, pa će se ostatak otplaćivati do tko zna kad, da sad ne govorimo i o dugovima još nekih velikih poduzetnika.

Neki su od tih velikih poduzetnika završili kao Pevec, a još je previše velikih državnih poduzetnika u državnom dugu. Očito su neki poduzetnici ravnopravniji od drugih jer se od svih ne utjeruje jednako dospjelo neplaćene porezne obveze i ostala javna davanja.

Kad se predugo tolerira porezni dug, dugovi rastu; u jednom trenutku narastu toliko da postane jasno da ih se više zapravo uopće ne može utjerati i naplatiti. Možda se sve to moglo ipak izbjeći pravodobnim pokretanjem postupaka prisilne naplate dospjelih neplaćenih javnih davanja.

U jednom se trenutku uvijek mora podvući crta, ali besmisleno je nekomu opraštat poreze jer to dovodi u pitanje smisao cjelokupnog poreznog sustava. Jer zašto netko mora platiti porez, a drugi ne mora? Izbjegavanje poreza, pa i formalnim gašenjem tvrtke dužnika i osnivanjem tvrtke kćeri koja nema dugova, jednako dovodi u pitanje smisao oporezivanja.

O dospjelim neplaćenim potraživanjima države ne može se razgovarati a da se ne razmotri i problem zbog 25 milijardi izdanih faktura koje nisu u roku plaćanja podmirene u gospodarstvu u cjelini, pri čemu država i tvrtke u državnom vlasništvu u neplaćanju prema Marasovim procjenama participiraju s najmanje 40 posto. To znači da je riječ o dvije dimenzije neplaćanja: jedna je što država nije naplatila poreze i doprinose (10-ak milijardi kuna), a drugo su ukupno izdane i neplaćene fakture u gospodarstvu (25 milijardi kuna), od čega su dugovi države i državnih poduzeća 10-ak milijardi.

Neki kažu da se više neće moći izbjeći ponovno donošenje tzv. Zakona o naplati dospjelih nepodmirenih javnih davanja, ma koliko taj zakon bio apsurdan. Gordan Maras smatra da se takav zakon ne smije donositi jer se njime dovodi u pitanje smisao poreznog sustava u cjelini (zašto bi jedini poreze plaćali, a drugima se isti porez opraštalo?). Prema Marasu, mora se inzistirati na tome da država efikasno naplaćuje svoja potraživanja, a ondje gdje naplata nije moguća, treba provoditi stečajeve s preustrojem i traženjem novih rješenja i vlasnika. Možda je bolje, prema SDP-u i Marasu, da se pristupi poreznom reformi kojom bi se omogućilo lakše disanje gospodarstvu i ostvarila efikasnija naplata poreza i ostalih javnih davanja. Postavlja se pitanje svrhe toliko velikog poreznog opterećenja ako porezni obveznici to više ne mogu plaćati. Nije svrhovito ni povećanje PDV-a kad je to dovelo do tolikog smanjivanja potrošnje. To je sustav u kojemu nestaju cijele industrijske grane i više je od 70 tisuća ljudi ostalo bez posla. Prividno izgleda da se od kriznog poreza ostvario prihod državnog proračuna, a ne sagledava se koliko je prihoda izgubljeno zbog toga što je toliko ljudi ostalo bez posla i zato što se industrijska proizvodnja sve više smanjuje.