Njegov je imetak procijenjen na više od pet milijardi dolara, ime mu je na svim relevantnim listama bogatih i moćnih, a on ipak živi u tvorničkom krugu sa svojim inženjerima. Wang Chuanfu počeo je ‘u garaži’ rastvarajući japanske baterije, a danas ima moćnu, globalnu kompaniju, koja je raširila djelatnosti do automobila. Ipak, dio svog uspona duguje Warrenu Buffettu, koji je uložio u njegovu kompaniju dok je još svijetu bila nepoznata.
Za ‘američki san’ svi znaju, ali u posljednje vrijeme čini se da će svijet morati štampati prilagoditi novim uvjetima – kineski san. Biti bogat u Kini možda nije imalo posebnu težinu prije, ali titula najbogatijega Kineza danas je jedna od najpoželjnejših na svijetu koja će samo dobivati na privlačnosti. Taj san u ovom trenutku živi gospodin Wang Chuanfu, osnivač i predsjednik tvrtke BYD (Build Your Dreams, prema ‘zapadnjačkoj’ verziji), koji je prema listi najbogatijih ljudi Hurunu potkraj prošle godine službeno postao najbogatiji Kinez, s imetkom procijenjenim na 5,1 milijardu dolara. Iako svoj nevjerojatni skok do vrha liste u zemlji koja ima 364 tisuće milijuna, što je smješta na četvrto mjesto na svijetu, u velikoj mjeri duguje jednom starijem i poznatijem milijarderu, Warrenu Buffettu, njegov je uspjeh udžbenik za buduće kineske tajkune. Buffettov savjetnik, odgovoran za ulazak Berkshire Hathaway u tu kompaniju, Charlie Munger, na sljedeći način opisuje Wanga: ‘Taj je tip kombinacija Thomasa Edisona i Jacka Welcha. Tehničke probleme rješava poput Edisona, a stvari obavlja poput Welcha.’
Drugo priznanje svoga zvjezdanog statusa i ugodnu čestitku za Novu 2010. Wang je dobio i od Financial Timesa, koji ga je svrstao na listu 50 najutjecajnijih ljudi u zemljama u razvoju, koje su prešle daleki put od stigmatiziranih svjetskih jadnika do očitih pretendenata na svjetski tron.
Strukom kemičar, tek je nedavno, 1995., osnovao BYD za nekih 300 tisuća dolara, koje je sakupio od svojih rođaka za pokretanje proizvodnje punjivih baterija, a ključni potez dogodio se pretprošle godine kada je alfa i omega ulaganja Warren Buffett odlučio do tada još uvijek relativno opskurnoj kineskoj tvrtki, barem u globalnim okvirima, dati 230 milijuna dolara za udio od 10 posto.
U samo 15-ak godina Wang je od pokušaja konkuriranja Sonyjevim i Sanyjevim baterijama prešao na proizvodnju mobilnih i dijelova za Motorolu, Nokiju, Samsung i Sony Ericsson, da bi danas BYD bio automobiljska kompanija s ozbiljnim ambicijama prema zelenoj budućnosti, koju će izgleda obilježiti električni auto, nanovo oživljen, nakon prvotnog debakla. U tu industriju, ipak daleku prvotnom planu, Wang se ubacio 2003. kad pronicljivo kupuje državnu tvrtku na rubu propasti, iako ne zna ništa o automobilima u tom trenutku. No, ući jako brzo. Prvi brendirani auto kompanija s nanovo udahnutim životom izbacuje dvije godine kasnije, da bi danas BYD bio vlasnik kineskog bestsela, sedana F3, koji na domaćem tržištu nadmašuje stare dame poput Volkswagena i Toyote.
Američka operacija zasad je mala i ima oko 40 ljudi zaposlenih u prodaji i marketingu, ali postoje veliki planovi za ovu godinu. Usprkos činjenici da se rizično ubacio u industriju poznatu po prevrtljivosti i nepredvidljivosti, Wang je u kratkom razdoblju izradio stabilnu osnovnu djelatnost – potrošačku elektroniku, odnosno proizvodnju dijelova za mobitele. Njegov BYD proizvodi oko 80 posto najprodavanijeg i najpoznatijega Motorolinog mobitela RAZR-a, a poslovanje nadopunjuje izradom dijelova za još legendarnije Appleove proizvode iPhone i iPod te sudjelovanjem na projektu One Laptop per Child (laptop za svako dijete). Očito pažljivo odabrane suradnje prihodovale su 2008. kompaniji izdašnih četiri milijarde dolara i dobit od 187 milijuna uz rast od 45 posto na godinu.
Wang je sjajno uočio svoju priliku sredinom 90-ih, kad je shvatio da su uvozne baterije preskupe i da postoji izvrsna prilika u njihovoj domaćoj proizvodnji. Očito poduzetnik u srži, Wang je temeljito proučio japanske patente i osobno rastavio njihove baterije da bi shvatio ‘u čemu je štos’. Za pokretanje prve proizvodnje, baterija od nikla, koristio je poluautomatsku opremu uvezenu iz Japana, koju je sâm sastavio čitanjem tehnoloških publikacija. Sastavni dio svake kineske uspješne priče još uvijek je radna snaga, a tu je prednost i Wang vješto iskoristio zamijenivši robote, koje su Japanci koristili, ljudima, čime je ostvario znatne uštede. Do 2002. BYD je već globalno prisutna kompanija i jedan od četiri najveća proizvođača na svijetu.
Najbogatiji čovjek u Kini odrastao je u siromašnoj obitelji seljaka, a roditelji su mu umrli prije nego je stigao do škole, pa su ga odgojili brat i sestra. Nakon srednje škole upisuje kemiju, u čemu dolazi do magisterija 1990. Nekoliko je godina radio kao istraživač u državnoj službi da bi se 1995. odlučio otisnuti u poduzetničke vode u svojoj 29. godini. Njegov skok, u velikoj mjeri rezultat Buffettova angažmana, bio je zaista impresivan. Na početku 2009. bio je ‘težak’ oko 1,3 milijarde dolara, što ga je svrstavalo tek na 559. mjesto Forbesove globalne liste, a do kraja godine njegovo se bogatstvo gotovo upeterostručilo, na 5,1 milijardu, što mu donosi prvo mjesto na listi bogatih Kineza gdje je bio na 103. mjestu. Skok je to od 102. mjesta u istoj godini.
Čest slučaj, mali je Wang naporno radio da sebi izgradi bolju budućnost, ali, toliko tipično za kineski mentalitet, ni dan-danas ne razmišlja o svom poslu kao o akumulaciji bogatstva i sredstvu za pretjerivanje, nešto što bi se moglo pokazati ključnom razlikom u odnosu na njegove kolege na Zapadu. Wang je samozatajan i skroman tip koji je u za njegovu kompaniju izvršnoj 2008. sebi uzeo oko 250 tisuća dolara, što je u usporedbi s nekim njegova statusa u razvijenim zemljama – sitniš. Direktori propalih banaka samo za bonus užimaju dvostruko više. Nema višu ni dvorac, već živi unutar kompanijskoga kompleksa sa svojim inženjerima. Iako bi netko njegov Mercedes i Lexus smatrao primjerom drugačijega životnog stila, kod njega i oni imaju praktično opravdanje – rastavlja ih i proučava, uza što je vezana i anegdota s jednog od njegovih putovanja u Ameriku. Pokušao je naime, rastaviti sjedalo u Toyota u kojoj ga je jedan od direktora vozio po sastancima. I opet, za razliku od zapadnjačkih konkurenata, Kinezi su jednostavno po definiciji štedljivi, tako da na svakom putovanju troše minimalno, od ekonomske klase u avionu, do udaljenih mjesta za boravak umjesto skupih hotela.
