U ŠTO ULAGATI

Najbolji odabir za još jednu kriznu godinu mogli bi biti udjeli u kompanijama čiji se proizvodi troše unatoč krizi, poput prehrambenih, kompanija u zdravstvenom i farmaceutskom sektoru te duhanskoj industriji.

• Dionice – u modi su one iz defenzivnih sektora; oni skloniji riziku dio će investirati u podcijenjene kompanije s potencijalom rasta

• Udjeli u investicijskim fondovima – dobro je rasporediti uloge između onih koji ulažu na domaćem i na stranom tržištu

• Klasična štednja – donosi najmanji prinos, ali najveću sigurnost

Vjerojatno su izbrisali dobar dio svojih gubitaka jer je domaće tržište kapitala u 2009. unatoč letargiji na burzi mjerenom prometom u prošloj godini zabilježilo rast od 16 posto. Taj rast odnosi se na referentni burzovni indeks Crobex, a neke su dionice imale rast usporediv s najluđim danima hrvatske burzovne euforije. Tako je, primjerice, dionica HT-a rasla više od 30 posto, a Atlantic grupa imala je rast cijene dionice veći od 47 posto! Te brojke upućuju na zaključak da mjesta za zaradu na dionicama još ima, no oprez pri investiranju mora biti mnogo veći nego u danima kad je situacija na burzi bila gotovo idilična.

Zakon o tržištu kapitala nalaže investicijskim društvima da prije zaključenja ugovora o brokerskim poslovima nove klijente upoznaju sa svim potencijalnim rizicima ulaganja u dionice, a onima koji se odluče za investiranje većeg iznosa nameće još neke zahtjeve. Uglavnom se to svodi na ispunjavanje upitnika kojima se želi ustanoviti općenita investicijska strategija pojedinog ulagača, no sve je to više na formalnoj razini. Novitet u zakonskoj regulativi jest Fond za zaštitu ulagatelja koji jamči investitorima sigurnost ulaganja od propasti investicijskog društva.

Poticajna stvar pri investiranju na tržište kapitala u ovim kriznim vremenima jest činjenica da se brokerska društva natječu visinama naknada za izvršene transakcije, koje su danas gotovo dvostruko niže nego prije izbijanja krize, a primamljive su i ulazno-izlazne naknade za investicijske fondove, koje su ili niže od dosad uobičajenih ili ih uopće nema. No, uza sve prilike koje nude tvrtke koje se bave ulaganjem, na ulagačima je da donesu konačnu odluku u što točno investirati. To ponajprije ovisi o količini rizika koji su spremni podnijeti i vremenskom horizontu investiranja. Kao osnovna maksima mogla bi se istaknuti ona stara: nikada sva jaja u istu košaru, pa bi oprezan investitor trebao razdijeliti svoj ulagački portfelj između različitih klasa imovine.

Najrizičnije su, naravno, dionice, no one donose i najveću dobit izabere li se portfelj pažljivo. Za to je najbolje potražiti savjet investicijskog savjetnika, kojega ima većina brokerskih kuća. Generalno, najbolji odabir za još jednu kriznu godinu u hrvatskom gospodarstvu bile bi defenzivne dionice, tj. udjeli u kompanijama čiji se proizvodi troše unatoč krizi, poput prehrambenih, kompanija u zdravstvenom i sektoru farmaceutike te duhanske industrije. Osim toga, zanimljive su i kompanije koje su neto izvoznici jer je izgledno da će kriza prije prestat u razvijenim ekonomijama. Drugi dio ulagačkog portfelja mogli bi biti udjeli u investicijske fondove. Iako je potencijalna zarada na taj način niža jer će profesionalci koji vode fondove svoju uslugu naplatiti kroz različite naknade, sigurnost je veća jer nije potrebno poznavanje pojedinih tržišta. Većina analitičara predviđa skoro oporavak najvećih tržišta kapitala u svijetu, kao i onih iz tzv. emerging marketa (tržišta u nastajanju), posebice zemalja BRIC-a, koja su u prošloj godini imala rast veći i od 50 posto. Najmanji rizik donose udjeli u novčanim fondovima ili klasična štednja, pa će oni koji žele biti oprezniji imati i te klase imovine u svome portfelju.

Treći stup, zasad čak i za Vladu neupitan iako ga je neizravno dobro ‘poljuljao’ toš Vladin prijedlog o ukidanju drugog stupa, čini dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje. Iznos štednje u tom sustavu određuje i visinu mirovine, uz dobit ostvarenog ulaganjem koje dobrovoljni mirovinski fondovi ulaže na tržištu. I država potiče dobrovoljno mirovinsko osiguranje s 25 posto iznosa godišnje uplate do najviše 5.000 kuna, tj. najviši državni poticaj može iznositi 1.250 kuna. Država potiče štednju odobravanjem poreznih olakšica u visini do maksimalno 12.000 kuna na godinu. Uštedeni novac s računa u trećem stupu može se podići najranije s 50 godina života kroz neki od odabranih oblika mirovine bez obzira na radni status, ili i ranije ako član fonda umre.

To znači da se jednako u trećem stupu može koristiti novac od štednje i prije ostvarivanja prava na isplatu mirovine kao i u drugom stupu, na način da se ugovori kako će osiguranik oporučno u nasljedje ostaviti svoju kapitaliziranu mirovinsku štednju onima koji će u slučaju smrti prije otplate kredita morati preuzeti otplatu neotplaćenog kredita. Jednokratna isplata kapitalizirane štednje iz drugoga i trećeg stupa može biti iznos razmjerno ili još i veći od iznosa preuzete preostale otplate kredita.

A to opet znači da su brojni osiguranici unatoč vremešnosti uzeli kredite uz jamce ili sudužnike kojima za slučaj smrti prije otplate kredita oporukom ostavljaju svoju kapitaliziranu mirovinsku štednju i na taj način ipak koriste svoj novac prije stjecanja prava na mirovinu. U Hrvatskoj je dosta uspješno 2001. provedena reforma mirovinskog osiguranja. Osim klasičnoga ‘državnog’ fonda obveznoga mirovinskog osiguranja (prvi stup) uvedena je i štednja u drugom i trećem mirovinskom stupu. Štednja u drugom stupu je obvezna, a u trećemu dobrovoljna. Time se financiranje mirovine isključivo iz državnog sustava promijenilo u mješovito – državno i privatno. Novi mirovinski sustav funkcionira tako da se osigurava mirovina iz tri međusobno nezavisnih izvora, čime se smanjuje rizik i povećava očekivana visina mirovine. Povećava se time i fleksibilnost odlaska u mirovinu kroz dodatnu dobrovoljnu mirovinsku štednju.

No, reformu mirovinskog osiguranja u ‘drugom koraku’ nije pratio i odgovarajući razvoj financijskog tržišta, pa u Hrvatskoj zasad nije moguće činjenicu da se štedi koristiti na bilo koji drugi način osim da se štediša kreditno zaduži, a jamce ili sudužnike imenuje nasljednicima svoje mirovinske štednje. Umjesto poticanja razvoja financijskog tržišta na način da se poveća iskoristivost mirovinske štednje u drugome obveznom i trećemu dobrovoljnom stupu osiguranja, Vlada je početkom prošle godine ishitreno predložila izmjenu mirovinskog sustava koja bi građanima koji to žele omogućila prelazak iz drugoga u prvi stup mirovinskog osiguranja, odnosno najavila zapravo ukidanje drugog stupa. Tek nakon intervencije i negativnog reagiranja ukupne javnosti prijedlog o ukidanju drugog stupa mirovinske štednje Vlada je povukla. Time je u smislu razvitka financijskog tržišta kad je riječ o mirovinskoj štednji zapravo učinjen korak unatrag.

Tzv. prvi stup mirovinskog osiguranja je, zapravo, klasično mirovinsko osiguranje poznato kao Bismarckov model, nazvano tako po njemačkom kancelaru za vrijeme kojega je uvedeno u Njemačkoj. Prema tom modelu svi zaposleni obvezni su plaćati namjenski porez, odnosno doprinos, u Hrvatskoj 15 posto iz bruto plaće na račun Državnog proračuna za isplate mirovine svim sadašnjim umirovljenicima.

Umjesto da je i taj klasični fond mirovinskog osiguranja financijski osnaživan, u protekloj je razdoblju osiromašivan (istopile su se i nestale dionice poduzeća u postupku privatizacije čija se nominalna vrijednost procijenjivala na više od 10 milijardi eura, a sve se manje uplaćivalo i doprinos zbog sve veće nezaposlenosti). Zanimljivo je da se prava stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj (za razliku od službene kojom se stane ‘lakira’) točnije može utvrditi praćenjem statističkih pokazatelja o broju aktivnih osiguranika u sustavu mirovinskog osiguranja u posljednjih 20-ak godina. Ishitrenim posezanjem za štednjom u drugom stupu i pokušajem da se tim novcem smanji deficit u prvom stupu mirovinskog osiguranja, dopuštanjem pljačke dionica poduzeća u pretvorbi iz portfelja prvog stupa mirovinskog fonda, smanjivanjem poticaja i poreznih povlastica za mirovinsku štednju, Vlada umanjuje početno dobre učinke mirovinske reforme. A zbog toga nema više načina korištenja mirovinske štednje na financijskom tržištu, osim prema Zakonu o nasljeđivanju.