Swot analiza

Vlasnik jedinoga domaćega kovačkog obrta sa statusom umjetničkog zanata u razvoju je najviše limitiran time što mladi ljudi bježe od tog posla. Iako je certificirani majstor za obuku mladih kovinotokara, šegrta naprosto nema.

Iako kovačnicom Vrbanus u Obrtničkoj zoni Siska svaki dan odzvanjaju zvukovi čekića, bruseva, pila, a do prednjeg prodajnog prostora i dva ureda povremeno dopre i oštar miris varenja ili rezanja metala, Željko Vrbanus, vlasnik istoimene metalne galanterije za izradu predmeta od neplemenitih materijala, kaže da je ovo zimsko vrijeme idealno za mentalno ‘kovanje’ novih ideja. U ovo doba, naime, njegovi su klijenti mahom na skijanju, a o novoj unikatnoj metalnoj ogradi, ‘gelenderu’, balkonu, vratima ili bilo kojem drugom predmetu od kovanog željeza uglavnom ne razmišljaju dok ih prošječe ne podsjeti na radove u i oko kuće.

Kakva se to ideja kuha u glavi ovog 57-godišnjeg Sišćana, vlasnika 27 registriranih patenata, suvlasnika radijske postaje Quirinus i nekoliko manjih tvrtki, točnije servisa za izradu pečata, ključeva i graviranje, ni uz najbolju volju nismo uspjeli doznati, jer njegovo je osnovno pravilo – ne brbljati prije nego što krene u realizaciju. No, nije lako poštovati Vrbanusove principe, posebice ne nakon što pred sobom ugledate njegov ponos – bubu by Vrbanus – čija je cijela karoserija zamijenjena željeznom ‘čipkom’ i za koju zna doslovce cijeli svijet ili neobaroknu krinolinu tako fino ispletenu metalnim viticama i cvjetovima te biste je najradije odjenu, samo da nije teška čak 60 kilograma. Isto vrijedi i za metalni vlakić Bubi koji je naručila HGK-a, primjerke ograda, neke ispletene po motivima karakterističnim za renesansnu Dalmaciju, baroknu Slavoniju, secesiju, a druge u jedinstvenoj kombinaciji raznih motiva. No, bitno je naglasiti da svaka, čak i vrtna ograda, koja izađe iz njegove radionice ima medaljon s ugraviranim imenom ‘Vrbanus’, koja jamči da je riječ o unikatu iz Hrvatske.

Najveća mi je nagrada ugledati sjaj u očima ljudi kada vide što sve radimo – kaže Vrbanus, još od dječačkih dana zaljubljen u kovinotokarenje, koji zajedno s bratom Nenadom i još deset radnika na rubu industrijski posrnulog Siska može od kovina izraditi sve što nekome može pasti napamet, pa i restaurirati stare helbarde, mačeve ili nešto treće. Umjetnički oblikovanim kovinama s lakoćom bi uljepšao cijeli svijet, no njegovu proizvodnju, mnogo više od kupovne moći, krize i nelikvidnosti, limitira nedostatak mladih radnika, koje bi bez imalo ustezanja osim stipendije i plaće uputio i u sve tajne zanata, od kojih je neke i sam dokučio i patentirao.

Danas nema djece koja bi željela raditi ovaj posao, što ne mogu shvatiti jer mislim da je to najbolji posao na svijetu, posebice stoga što sam se njime proslavio u svijetu – uvjeren je Vrbanus, koji se zbog izrazito lošeg odnosa društva prema obrtništvu i zanatstvu, angažirao u tijelima Hrvatske obrtničke komore i certificirani je majstor za obuku mladih kovinotokara.

A za njegov i bratov odnos prema poslu, kaže, najzaslužniji je pokojni djed koji ‘sto je okom vidio, rukama bi izradio’. Tako je i Željko još od malih nogu ručno ‘frkao’ željezo fasciniran njegovom čvrstoćom, ali i podatnošću u odgovarajućim uvjetima. Još prije upisa na Prometni fakultet svoj je džeparac, ubrzo i plaću zarađivao radeći u Željezari Sisak. Često je samoinicijativno ostajao i u drugoj smjeni, kako bi potpuno ovladao vještinama i dokučio sve karakteristike željeza. No, spojio je on i ugodno s korisnim, pa su u tim volonterskim satima u željezari nastajali jedinstveni, autorski prsteni, ogrlice, naručnice i broševi s kojima je s lakoćom osvaja djevojke.

No, Željezara Sisak tih se ranih 70-ih našla u nevoljama, pa se Vrbanus zaposlio u autoškoli i potom prometno odgojio više od 3.000 Sišana. Cijelo to vrijeme u kućnoj je radnosti kuckao po metalu, izrađivao nakit po povijesnim motivima i skicama, a onda odlučio kako je vrijeme da stane na svoje noge. Početkom 80-ih prošlog stoljeća otvorio je svoj privatni kovinotokarski obrt i dvije godine metalnim dijelovima uspješno opskrbljivao dvije drvopređivačke tvrtke. No, 1983. jedna je od njih propala, druga se preselila, a Vrbanus, njegova supruga Jasna i dvoje tada malene djece ostali su bez prihoda.

Bio sam u prvom i dosad jedinom kreditu, bez narudžbi, no izrađivao sam litografije za koje do izlaganja na Zagrebačkom velesajmu nije bilo previše interesa. No, na ZV-u jedan mi je Arap otkupio sve što sam izložio i spasio me – kaže i napola u šali dodaje da mu je svaka treća godina u desetljeću donijela neku tešku poslovnu nedaću.

Shvatio sam da nije važno koliko puta propadnete jer, ako ste barem jednom uspjeli ponovno pridignuti, opet ćete – dodaje. Do početka Domovinskog rata uspio je razviti biznis s ogradama, toliko precizno i pedantno izrađenima da je, nažalost pod tuđim imenom, većinu izvozio u Njemačku. Iako je početkom 90-ih imao 27 zaposlenih, jedva je lovio korak s narudžbama. A onda je počeo rat.

Dobio sam brojna priznanja kao umjetnički obrtnik, ali ponosim se i činjenicom da sam prvi suradnik prve hrvatske tvornice oružja. Veselim se da ćemo jednoga dana, kad istekne rok od 25 godina tajnosti, moći pokazati s kakvom smo inovativnošću gotovo od ničega izrađivali oružje za naše goloruke momke, dok su po nama padale granate – dodaje čovjek koji je iz rata izašao ponosna srca, ali i praznih domoljubnih džepova.

U životu sam pomalo Don Quijote, ali tu po moći nema. Srećom, beskrajno sam uporan, pa sam počeo restaurirati zvonike i metalne dijelove porušenih crkava – sjeća se Vrbanus, koji je u međuvremenu razvio pocinčavanje uranjanjem u kadu, počeo nabavljati ekoboje, razvio nove alate i usavršio kovanje prokroma, specijalne vrste čelika. U međuvremenu čulo se za njega i do engleskih, francuskih i njemačkih dvorova, jer pogrešan pristup u tim je zemljama desetljećima prije nego kod nas doveo do odumiranja danas ponovno vrlo traženih umjetničkih zanata.

A onda je 2002. godine, uz komentare ‘Ti nisi normalan’, s bratom i jednim radnikom nakon 2.500 radnih sati nastao doista ‘Ah, taj divni auto’, ne buba Herbie iz filmova, već Buba by Vrbanus, koja je odmah po izradi tijekom nekoliko godina postala reklamom uglednoga minhenskoga obrtničkog sajma. Za nju je preko prijateljice Heather Mills, tadašnje supruge Paula McCartneyja, čuo i slavni Beatles i na osnovi fotografije želio sklopiti autorski ugovor, točnije sklopiti ugovor za korištenje plastične replike za svoj uspješni spektakl ‘Love’. No, Vrbanus je jedino želio da se na stražnjim stranicama letka naglasiti tko je i gdje izradio original, a McCartney mu ni to nije ispunio. Valjda zbog rastave, kaže Vrbanus, pokušavajući racionalizirati ponašanje svoga nekadašnjega glazbenog idola.

No, istodobno Buba je privukla i moćnike iz Dubajja, a jedan od svlasnika želio ju je izložiti u hotelu Burj de Arab, Vrbanusu i njegovoj ekipi izraditi radne dozvole i upoznati ih s najbogatijim Dubajcima koji izrazito cijene njihovu filigransku finoću u oblikovanju metala.

I danas imamo otvoren poziv, no moj sin Sandro, koji je uz mene učio kovački zanat, ali i završio ekonomiju, u međuvremenu je dobio ponudu koje se ne odbija: postao je voditelj ključnih kupaca u EU jedne američke tvrtke. Ako se on predomisli, s nekolicinom mojih majstora odmah krećemo za Dubai – kaže Vrbanus koji je uvjeren da će trenutačna kriza, posebice u proizvodnim zanimanjima i nelikvidnost, ubrzo proći, i da će oni koji ne vole kinesku metalnu konfekciju i cijene 50-godišnje jamstvo koju on može ponuditi, opet njemu pokucati na velika vrata.

U međuvremenu jednu svoju djelatnost pokriva drugom, posebice jer država ni najmanje ne stimulira zanate koji odumiru. Otvaranje granica EU doživljava kao spas jer na tom je tržištu dovoljno jedinstvenih mačeva, povijesnog nakita, helbarda koje je uspio restaurirati tako da tek vrhunski stručnjaci uspijevaju vidjeti je li patina korozije na veličanstvenim vraticama ili rešetkama na prozoru nastala specijalnim procesima koje je osmislio ili je riječ o originalnim uradcima. A da će njegova najnovija, kaže, i najskuplja ideja dosad ugledati svjetlost dana – u to ni najmanje ne sumnja!