Da im je netko od poljoprivrednika to ponudio, banke ne bi prihvatile skladišnicu kao instrument osiguranja kredita. Da bi to zaživjelo, država je trebala licencirati silose i osnovati sigurnosni fond s početnim iznosom od 15 milijuna kuna. Ništa od toga nije učinjeno.
Zakon o uskladištenju i skladišnicu koji je napravio, po hitnom postupku, prošle godine progurao tadašnji ministar poljoprivrede Božidar Pankretić da bi smirio sve veće nezadovoljstvo poljoprivrednika zbog velikih problema s isplatom poticaja iz 2008. i otkupne cijene pšenice ostao je, kao i sve buduće radnje vezane uz njega, šupalj poput švicarskog sira. Pankretić je mislio da mu je skladišnica jak argument u smirivanju situacije jer je to vrijednosni papir koji potvrđuje da je žitarica usklađena, pa je trebala poslužiti kao instrument osiguranja bankama za dodjelu kredita poljoprivrednicima. No da je, primjerice, barem upitao Nikolinu Bogati što u Raiffeisenbank Austriji misle o tome, ona bi im rekla da ni HNB ni njihova matična banka ‘ne predviđaju skladišnicu kao kvalitetno sredstvo osiguranja, stoga je u tu svrhu ni RBA ne prihvaća’.
Doduše, u HNB-u nam objašnjavaju da ako skladišnica i ne zadovoljava uvjete da bude svrstana u adekvatne instrumente osiguranja, kreditne institucije mogu prihvatiti, ovisno o svojoj procjeni. Iz Erste banke pak poručuju da će, bude li potrebe i interesa, razmotriti tu mogućnost. Isto razmišljaju i u Hypo te Zagrebačkoj banci, gdje kažu vrlo važnu stvar: ‘Kao samo-stalni instrument skladišnica se još ne upotrebljava jer nije riješeno pitanje licenciranih silosa.’
Zato im, kažu u Splitskoj i drugim bankama s kojima se kontaktiralo, nitko nije ponudio skladišnicu prilikom zahtjeva za kredit, čak da su one i bile voljne prihvatiti je. No osim aljkavosti Ministarstva otkrivamo problem i s druge strane jer, kao što kaže Darko Grivičić, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore, neprovođenje zakona, a u skladu s time i nelicenciranje silosa, kočili su neki veliki sustavi.
