Manji porezi i položaj na rubu EU – glavni aduti za danas i sutra

Golema količina emocija i volje da se pomogne gradu heroju nikad nije pretočena u djela.

Prema posljednjim podacima s kojima raspolaže Županijska gospodarska komora, Vukovar na području grada posluje oko 320 tvrtki koje upošljavaju približno 5.700 ljudi. Najveći broj tvrtki bavi se trgovačkom djelatnošću, potom prerađivačkom industrijom i graditeljstvom, što i nije idealno. S približno 30 tisuća stanovnika i tri tisuće nezaposlenih, grad ima potencijala za djelatnosti koje trebaju više radne snage. Uz to, geostrateška pozicija Vukovara, grada na jednoj od najvažnijih europskih riječnih prometnica i u blizini čak triju europskih granica, daje signal da bi uz prave uvjete mogao privući domaće i strane gospodarstvenike.

Za budući razvoj bit će važno i to što će nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju Vukovar biti na samoj granici EU. Neke tvrtke već su prepoznale potencijal te lokacije, pa tako, primjerice, M San planira gradnju skladišnog prostora u tamošnjoj gospodarskoj zoni upravo radi širenja poslovanja na istok. Danas, osim lokacije, gospodarstvenike u Vukovaru često privlače mnogo prizemlji motivi od mogućnosti za dugoročni razvoj, pa se tamo registriraju tvrtke i zbog manjih poreza.

Takvi uvjeti, uz priče o ucjenjima investitora i probleme koje vukovarsko gospodarstvo ima otprije, moraju se promijeniti. Čini se da je kritična masa energije postignuta. Nekadašnji gospodarski div, grad koji je imao tri danas gotovo nezamislivo velike tvrtke i bio drugi grad u bivšoj državi po gospodarskom rastu, ne može se nadati da će ikad više biti ono što je bio. Druga je to priča bila prije, u vrijeme najveće slave Borova, Vuteksa i Vupika. Kombinat s 20 tisuća radnika… I da nije bilo rata, takva proizvodnja više ne bi bila moguća. Danas se trudimo pomoći jamstvenim fondom, ali svi ti poticaji ne zanimaju u toj mjeri velike ulagače.

Ponosan je na pregovore u toku s bečkim holdingom, a trebali bi rezultirati suradnjom bečke i vukovarske luke, što bi mnogo značilo za gospodarski napredak grada. Velik potencijal grada krije se i u razvoju ratnog turizma, za koji, prema svjedočenju upraviteljice hotela Lav, postoji vrlo velik interes gostiju, koji čak traže i organizaciju izleta na lokacije poput Ovčare.

Na svoje najvažnije tržište, ono zagrebačko, Blažev pivo još dostavlja kombijem, u koji mu stane oko 80 sanduka, pa mu je jedan od prioriteta nabava kamiona i početak kamionskog prijevoza. Zbog malog broja kadrova koji se služe stranim jezicima, country menadžerica Transcoma pretpostavlja da će većinu poslovanja call-centra morati preseleiti u Osijek kako bi se mogli dalje razvijati.

Razlika između nekad i danas najbolje se možda vidi na primjeru Borova, tvornice obuće i gumarskih proizvoda koja je nekoć samo u Vukovaru zapošljavala 17,5 tisuća ljudi, koliko zaposlenih sada nema cijela županija. Uprava tvrtke, koja se sad nalazi u zgradici stisnutoj na samom ulazu u dvorište, kroz prozore te nekadašnje radničke ambulante gleda razrušenu zgradu u kojoj je nekad bio menadžment, a koju su po uzoru na onu američku zvali Bijelom kućom.

Među ruševinama više od stotinu čvrstih objekata, golemih ciglenih višekatnica kroz čije razbijene prozore na nekim katovima već probija i korov, nalazi se i obnovljeni pogon za proizvodnju obuće. U nekom prirodnjem okruženju ta tvornica plijenila bi pozornost, ali među ruševinama izgleda kao blijeđa sjena nekih prošlih vremena. Stariji zaposlenici priznaju da zapravo i ne razmišljaju o Borovu danas, jer ono za njih postoji samo u prošlosti, kad su se tisuće naguravale pred tvorničkim vratima u sat smjene, a mladi zaposlenici iz kraja živjeli u samačkom hotelu ispred ‘kapije’. Ipak, Borovo nema samo prošlost nego i budućnost, koliko god ju je možda teško zamisliti.

Stupanj razrušenosti Borova nakon rata bio je 95 posto i svi napravljeni elaborati govorili su da ga je najbolje zatvoriti i prodati. Ipak, danas se ulaže, pogon proizvoda od gume izvozi 60 posto proizvodnje, a interes i ideje o daljnjem razvoju ipak se pojavljuju, makar povremeno. No možda su mnogo bolji primjeri poduzetništva u Vukovaru neki novi projekti koji odišu poduzetničkom drskošću u najboljem smislu, kao što su hotel Lav ili proizvodnja Vukovarskog piva.

Investicija od 33 milijuna eura u hotel s četiri zvjezdice prije pet godina možda se nekima činila pomalo ludom, ali ušetati u takav hotel u gradu u kojem je još toliko mnogo razrušenih zgrada jednostavno stvara nerealan osjećaj. Očito tako misle i gosti, jer čak 30 posto njih stranci koji dijelom dolaze i vidjeti taj grad kojeg se sjećaju s CNN-ovih večernjih vijesti. Po svojim gostima primjećujemo da se stvari mijenjaju nabolje. Posebno smo ponosni na to što nam dolaze i Vukovarci i gosti su restorana i kafića, jer hotel treba živjeti s gradom.

Sličnom pozitivnom energijom, unatoč tomu što se bori s posljedicama recesije, zrači i Nenad Blažev, čovjek koji je od svoje punionice sodavode prije nešto više od dvije godine pokrenuo i proizvodnju Vukovarskog piva. Iako mu je većina kupaca u Zagrebu, pomalo je paradoksalno, ali u vlastitu kraju ima slabu ‘produ’ s domaćim proizvodom, Blažev nije od onih koji se lako predaju. U malom pogonu pretrpanom bocama vode i piva radi i bori se za to da od kafića i restorana konačno dođe i do plasmana proizvoda u prodavaonice.

Njegovo pivo vrhunske kvalitete, nepasterizirano i bez konzervansa projekt je od kojeg bi manje uporan čovjek možda odustao. Blaževa smo, sa svim suprotno tomu, nakon godina rada na dvije lokacije i života na relaciji Zagreb – Vukovar zatekli upravo dok je vodio sina na njegov prvi dan u vukovarsku osnovnu školu koju će pohađati umjesto dosadašnje zagrebačke. Upravo su takvi primjeri Vukovaru nada u bolje sutra. Malo poduzetništvo i mala djeca.