ARGENTINA

Argentinska predsjednica Christina Fernández de Kirchner naložila je guverneru Središnje banke Martinu Robradu da dio deviznih rezervi izdvoji za jednokratnu otplatu inozemnog duga. Guverner je to odbio, zbog čega je nakratko bio smijenjen s položaja. Vraćen je tek sudskim nalogom.

Financijska kriza natjerala je vodeće ljude u pojedinim državama na dotada neobičajene poteze. Sve se više, naime, izvršna vlast nastoji upletati u poslove koje obavlja drugi ‘izdanak’ države. Riječ je o monetarnim vlastima, čija se neovisnost dovodi u pitanje svaki put kada se država nađe u naoko bezizlaznoj situaciji i stješnjena uza zid. Posljednji pritisci na autonomiju središnjih banaka kao najistrenijeg dijela monetarne vlasti vrše se širom svijeta, od SAD-a do Japana i Južne Koreje – svagdje gdje državne vlasti u nedostatku manevarskog prostora žele posegnuti u trezore monetarne vlasti jer im se takav izbor čini mnogo lakšim i politički oportunijim od povećanja prihoda nepopularnim mjerama poput povećanja poreznih stopa. Većina tih sukoba ostaje na civiliziranoj i zakonski dopuštenoj razini, no kojiput političari pretjeraju u posezanju za onime čime nisu ovlašteni raspolagati. Posljednji takav skandal zbio se nedavno u Argentini, a u otvorenom ratu između predsjednice i guvernera Središnje banke pobijedio je guverner Martin Robrado.

Predsjednica Christina Fernández de Kirchner u prosincu prošle godine najavila je povlačenje 6,7 milijardi dolara iz deviznih rezerva Središnje banke da bi se otplatio dio dugova koji ove godine dopisivaju na naplatu. – Nerazumno je da ne iskoristimo novac na koje Središnja banka plaća kamate između jedan i dva posto, a kamate na kredite koje plaća Argentina nekoliko su puta veće – govorila je tada Kirchner.

Robrado se tomu oštro suprotstavio misleći da će smanjenje deviznih rezervi potkupati mogućnost Središnje banke da stabilizira tečaj i zauzda inflaciju, koja postaje sve veći problem u toj zemlji. Argentina je poznata po svojem otporu međunarodnim institucijama, poglavito Međunarodnom monetarnom fondu kao ekspONENTU politike globalizacije za koju je i on priznao da se u proteklom desetljeću pogrešno vodila. Sukob je počeo u novom mileniju, točnije 2001., kad je Argentina u pokušaju da spriječi odljev deviza na godinu dana zamrznula sve depozite u bankama. ‘Corralito’, ekonomski program tadašnje vlade, potpuno je uzdrmao povjerenje stranih kreditora u tu zemlju, no to je bio samo početak. Odnos s međunarodnim financijskim institucijama nastavio se pogoršavati 2006., kad je tadašnji predsjednik Néstor Kirchner prvi put posegnuo za deviznim rezervama da bi u jednom obroku otplatio dug MMF-u od 9,6 milijardi dolara. Devedeset sedam milijardi dolara javnog duga stranim kreditorima Argentina je uspjela reprogramirati nakon ‘Corralito’, no povjerenje inozemnih bankara i dalje je ostalo na vrlo niskim razinama unatoč tomu što je Središnja banka relativno brzo uspjela rezerve vratiti na prijašnje razine od 50-ak milijardi dolara.

Nakon šoka početkom tisućljeća i jedne od najvećih kriza u Argentini, ali i u cijeloj Latinskoj Americi, ta je zemlja monetarnu i fiskalnu disciplinu održavala podcijenjenim tečajem te zbog toga i velikim izvoznim suficitom koji je utjecao i na stanje državne blagajne. Naime, posljednjih nekoliko godina argentinski je proračun bio u popriličnom suficitu, sve do izbijanja globalne krize, koja je prilično narušila stanje državnih financija. Potrebe za svježim kapitalom Kirchnerovi su rješavali oslanjajući se na svoje susjede dubokoga džepa i još jednog od protivnika globalističko-kanibalističke politike prema zemljama u razvoju – Venezuelu i njezina kontroverznog predsjednika Huga Cháveza. Na tom bogata Venezuela izdašno je financirala razilaženje Argentine s financijskim središtem kupujući državne obveznice svojega susjeda, no nakon izbijanja krize ni to nije bilo dovoljno.

Christina Fernández stoga je još prošle godine odlučila nacionalizirati novac privatnih mirovinskih fondova u iznosu od 30 milijardi dolara prebacivši ih u državni sustav socijalne skrbi. No čini se da ni to nije bilo dovoljno, pa je potkraj godine najavila povlačenje novih 6,7 milijardi dolara za otplatu duga. Međutim, guverner Robrado mislio je da je to previše i javno se usprotivio njezinoj najavi. Kirchner je početkom 2010. povukla svoj dosad najkontroverzniji potez smijenivši Robrada i na njegovo mjesto postavivši svog istoimišljenika Marija Blejera. Robrado je njezin potez smatrao nelegalnim pa je nastavio dolaziti na posao kao da se ništa nije dogodilo, a u čemu su ostali i pravni stručnjaci, koji nisu mogli dokućiti ima li Kirchner uopće zakonske ovlasti za smjenu.

Sve je završilo na sudu, koji je naposljetku dao za pravo Robradu dosudivši da predsjednica nema ovlasti smijeniti guvernera, koji će, prema svemu sudeći, ostati na svome mjestu do kraja mandata u rujnu ove godine. Posebnom sudskom odlukom zabranjeno je izvršnoj vlasti raspolagati i navedenim novcem koji je Kirchner predsjedničkom urednom izdvojila na posebni račun, pa se čini da je, bar za sada, bitku dobila monetarna vlast u obliku guvernera Robrada. Sukobi takve vrste nisu toliko rijetki u svijetu zbog toga što legitimitet monetarne i izvršne vlasti ne proizlazi iz istih izvora. Dok se vodstvo središnje banke bira na temelju stručnosti i vrednije prema rezultatima, političari u svakoj zemlji strogo vode računa o tome da njihove odluke odobravaju birači. Popuštanje određenim dijelovima biračkog tijela kojim ide toliko daleko da izvršna vlast nema drugog izbora nego posezati u novac središnjih banaka i tako narušavati njihovu autonomiju. Kao i hrvatski guverner Rohatinski, Robrado je upozoravao da je za ublažavanje krize potrebna i fiskalna odgovornost državne blagajne, no za takvo što očito nije bilo političke volje.

Prema istraživanju Heritage Foundationa i uglednog američkog poslovnog lista Wall Street Journala BiH je među gospodarski ‘najneslobodnijim’ zemljama, iako je ostvarila mali napredak. S 56,2 boda na 110. je mjestu prema gospodarskoj slobodi. U 2010., pak, taj je rezultat 3,1 bod bolji od lanjskog. Među pozitivne korake koji su gospodarstvo BiH povukli korak naprijed ubrajaju se znatna poboljšanja fiskalne slobode, slobode ulaganja i rada. Bosna i Hercegovina prema tom je izvješću zauzela 39. mjesto među 43 najslabodnije zemlje u europskoj regiji, no ukupna je ocjena i dalje znatno ispod regionalnog prosjeka.

Nakon nekoliko godina velikog rasta i monetarne stabilnosti gospodarska slika BiH izrazito se pogoršala 2009., dijelom zbog globalne ekonomske krize i općenito sporog tempa prijelaza u veću ekonomsku slobodu. No svjetski neovisni ekonomski analitičari upozoravaju na nužnost daljnjih reformi u borbi protiv birokracije i smanjenja stupnja korupcije i na to da će bez velikog napretka u obnovi privatizacije velikih poduzeća, reformi pravosudnog sustava, poboljšanju provedbe Zakona o konkurenciji i stečajnom postupku, poticanju rasta iz prijašnjih godina gospodarstva, vjerojatno, i dalje stagnirati ostavljajući znatan dio zemlje u siromaštvu i velikoj nezaposlenosti.

U Izvješću se upozorava i na nedostatak vladavine zakona, veliko političko upletanje u rad lokalnih sudova, nametljivu birokraciju i skupu proceduru registracije te podatak da je za početak poslovanja potrebno u prosjeku 60 dana (u odnosu na svjetski prosjek od 35 dana), a za dobivanje poslovnih dozvola više od svjetskog prosjeka od 218 dana.

U Izvješću se naglašava da se strani investitori i dalje suočavaju s ozbiljnim zaprekama, uključujući složen pravni i regulatorni okvir, netransparentne poslovne procedure, te navodi primjer nekoliko ograničenja na kapitalne transakcije i devizne račune, odnosno zabranu eksproprijacije i nacionalizacije imovine, osim u posebnim okolnostima i uz dužnu naknadu.

Uz negativne pokazatelje na koje se upozorava u Izvješću vrijedi istaknuti i ‘zemljopisnu strukturu’ inoinvesticija: gotovo 90 posto investitora dolazi iz vrlo uske skupine država koje tradicionalno prednjače u ulaganjima u BiH (Austrija, Turska, Srbija, Slovenija, Hrvatska…).

Još je nepovoljnija regionalna disperzija inozemnih investitora jer je u prošloj godini više od 90 posto novca plasirano u Federaciju BiH, odnosno u nekoliko najrazvijenijih industrijskih bazena Federacije BiH poput Tuzle, Zenice i Sarajeva. U privlačenju stranih investicija Republika Srpska već treću godinu zaredom participira s vrlo skromnih 10 posto. Drastičan pad inozemnih investicija objašnjava se i specifičnim političkim razlozima koji su, nažalost, i dalje dominantni u svim sferama društva u BiH, zbog čega nema ni odluka o realizaciji velikih projekata, prije svega u infrastrukturi, telekomunikacijama i energetici, koji su prema svim procjenama jedini spas za to malo gospodarstvo.