Poseban prilog LIDER

Može li predsjedničko-premijerski duet Josipović-Kosor napokon osmišliti nešto što bi se moglo zvati konzistentnom hrvatskom vanjskom politikom – koja će, dakle, istodobno promovirati hrvatske vanjskopolitičke prioritete i štititi hrvatske nacionalne interese? U onoj mjeri u kojoj to mala država može učiniti.

Nakon što se u ured na Pantovčaku useli Ivo Josipović, sigurno neće trebati tim stručnjaka za kontrolu štete koji će naknadno objašnjavati što je predsjednik zapravo htio reći. I njegove međunarodne aktivnosti sigurno neće izgledati kao niz nostalgijčarskih putovanja putovima nesvrstanih, s mnogo folklor, nejasnim ciljem i bez vidljivih rezultata. No ništa od toga nije dovoljno da bi deset godina nakon ustavnih promjena napokon zaživjele ustavne odredbe kojima je vanjska politika stavljenja u domenu sukremenja između predsjednika i premijera, a Ministarstvo vanjskih poslova podvedeno pod svojevrsnu dvostruku liniju zapovijedanja. Dosad se to sukremenje iscrpljivalo u političkoj trgovini veleposlaničkim i drugim diplomatskim mjestima. A vanjska politika izgledala je kao utrka prema dva suprotna cilja: bivši premijer Sanader trčao je prema zapadnim integracijama, bez alternative, a predsjednik na odlasku Mesić nastojao je pokazati da su nesvrstani još alternativa.

Gdje smo sad? U NATO-ovu savezu, pred vratima EU, jer Sanader je ipak trčao brže. O strateškom savezništvu sa SAD-om premijerka i predsjednik vjerojatno će se najlakše usuglasiti. Ali što je s odgovorima na naše ključne vanjskopolitičke izazove? Kakva je hrvatska politika prema BiH u razdoblju njezina državnog redefiniranja? Ako su opstojnost, stabilnost i europski razvoj BiH ključno pitanje hrvatske sigurnosti, a jesu, kakav će preustroj podupirati i promicati Hrvatska? Mantra da Hrvatska podupire cjelovitu BiH, o čijem se uređenju trebaju dogovoriti tri naroda, nije politika, nego paravan za nepostojanje politike.

Hoće li hrvatska vanjska politika biti aktivna sudionica u međunarodnoj politici prema BiH ili će čekati da provede tuđe zaključke? Je li Hrvatskoj važnija Srbija ili Kosovo?

Mislim da je to svakako Srbija, jer nakon međunarodnog priznanja nema nikakvih spornih točaka s Kosovom. Upravo zato ne bi trebala pretjeranim kometiranjem s Kosovom u maniri predsjednika na odlasku Mesića izazivati Srbiju i činiti sebi štetu u rješavanju preostalih sporova. Hrvatski interes nije ni verbalni, a kamoli stvarni, rat protiv Republike Srpske, koja može biti važna gospodarska partnerica u susjedstvu, ni rat protiv Milorada Dodika, čiji je politički maksimalizam u službi taktike podizanja optimalne zaštite srpskog interesa u BiH. Preče bi joj trebalo biti osigurati zaštitu politički minoriziranih Hrvata u BiH. Hrvatska vanjska politika trebala bi uskladiti energetske i vanjskopolitičke prioritete, da ne bismo ostali na biciklu u hladnoj zimi.

Za ljubav Zapada, prije svega SAD-a, Hrvatska je dugo bila rezervirana prema ruskim energetskim projektima. Sad se, primjerice, našla bez strategije opskrbe plinom, a Putin diktira uvjete nudeći u paketu i nusproizvode u obliku ruskoga političkog i gospodarskog utjecaja. Zato će razgovori premijerke Kosor, a poslije, zasigurno, i predsjednika Josipovića u Kremlju, biti mnogo zahtjevniji i delikatniji od onih u prijestolnicama EU. Bilo bi dobro za državu da oni uistinu budu usuglašeni, odnosno sukremeni.

Ključni je ispit hrvatske vanjske politike u sljedećem razdoblju hoće li Jadranka Kosor i Ivo Josipović prepoznati potrebu definiranja vanjskopolitičkih prioriteta države i osmišljavanja njihove provedbe. Ako prepoznaju, okupljanje timova koji to mogu učiniti bit će samo pitanje operative.

Drugog je važno pitanje hoće li se predsjednik Josipović svojim vanjskopolitičkim ovlastima i kapacitetima, koji su mnogo manji od Vladinih, koristiti kao suradničkima ili kao natjecateljskima s Vladom. U slučaju kreativne suradnje, kakvu je najavio, Hrvatska se može pozicionirati kao država važna za regionalnu stabilnost. U suprotnom, vanjska će politika biti talac političkih nadmetanja uoči sljedećih parlamentarnih izbora. Dakle, ništa novo.