Spajanjem bi nastala peta najveća kompanija u Hrvatskoj i druga prehrambena u regiji. Veliki troškovi preuzimanja i velike troškovne uštede zbog spajanja distribucije Podravke i Atlantica omogućili bi bolje iskorištavanje prodajne mreže obiju kompanija u Hrvatskoj i izvan nje, kao i sjedinjenje lanca lijekarni. Efikasnije iskorištavanje proizvodnih kapaciteta sjedinjenjem i preseljenjem u Koprivnicu dovelo bi do stabilnije situacije obiju kompanija, ako se previše iscrpe u mirenju različitih korporacijskih kultura. Očekivane promjene menadžmenta i načina poslovanja u Podravci dodatno bi utjecale na situaciju, a maksimalno rastezanje svih resursa i financijskih rizika za Atlantic predstavlja izazov.
Tu valuaciju treba uzeti kao indikativnu, jer se može očekivati mnogo javnog i političkog presinga u smislu da se ‘nacionalno srebro’ ne smije dati u bescjenje. Atlantic bi za akviziciju mogao imati slobodno 170 milijuna kuna u kešu. Izgledno je da bi udio vlastitih sredstava mogao biti i do 40 posto. Dioničari bi trebali dati još 130 milijuna, a ostatak od 450 milijuna trebao bi biti dug. U tom scenariju porast neto duga/EBITDA doveo bi Atlantic u osjetljivu situaciju – kaže Grubišić.
Ako novac zaista nije najveći problem, ključni bi izazov mogao biti ima li Atlantic dovoljno drugih resursa za upravljanje mnogo većom kompanijom u poslovnoj i upravljačkoj krizi i istodobno voditi brigu o vlastitu poslovanju. Tedeschi je uvjeren da ima: – Najsluženije bi bilo postaviti kvalitetnu strategiju i osigurati povećanje profitabilnosti i efikasnosti. Veliku pozornost treba posvetiti i sudaru različitih korporacijskih kultura, a treći je problem refinanciranje dugova.