STUDIJ U TAJVANU Budući hrvatski menadžeri tečno će govoriti kineski

Četiri studenta Zagrebačke škole ekonomije i managementa već studiraju na Tajvanu, a još najmanje četiri pripremaju se otići na Daleki istok. Tamo stasaju za poslovni svijet budućnosti. Kad je Ante Pecotić došao na daleki i njemu nepoznat Tajvan po magisterij iz ekonomije, bio je jedini student svijete kože među 18 tisuća studenata na tamošnjem sveučilištu. Dvije godine poslije, Hrvata na Tajvanu ima dovoljno da napune četverokvartetnu studentsku sobu. To su Dražen Džambo, Natko Hostić, Martin Kohor i naš drugi sugovornik Tomislav Abramović. Kako stvari stojte, brojka bi mogla rasti još i više, jer trenutačno se još najmanje četvero studenata priprema za mogući odlazak na Daleki istok. Što dakle ima na Tajvanu da je potaklo pravu malu invaziju hrvatskih studenata? Jer, zasigurno, otići na magisterij na drugi kraj svijeta nije laka odluka. Ante je svojim odlaskom probio led i otvorio vrata ostalima.

Dok sam studirao u Zagrebu bilo mi je nezamislivo razmišljati da bih mogao otići na studij ili raditi igdje izvan Hrvatske. Činilo se daleko, kao da bih htio ići na Mars – kaže Ante. Nije otišao na Mars, ali je zato odletio dovoljno daleko da bi se o tome pisalo. Sve što sam o Tajvanu znao jest da Kina ima rakete usmjerene na tu otočnu zemlju, da su godinu prije mog dolaska tamo imali SARS, a dvije godine prije ptičiju gripu. Kad sam vidio kako se okolo voze na skuterima s maskama na licu, mislio sam na trenutak da će me netko oteti i na meni početi raditi testove – prisjeća se Ante neugodnoga prvog dojma.

Međutim, par mjeseci poslije i on se vozio na svom skuteru okolo. Ideja za nastavak studija u Kini tim studentima došla je dok su studirali ekonomiju na Zagrebačkoj školi za ekonomiju i management. Shvatio sam da je za Hrvatsku Kina još uvijek neistraženo područje, a u današnje vrijeme sve manje moguće globalno poslovati bez Kine i ostalih azijskih zemalja. Počeo sam učiti kineski jezik na završnoj godini fakulteta. Pokušao sam prvo dobiti stipendiju za Šangaj, ali na kraju sreća je htjela da odem na Tajvan – kaže Ante.

Antin kolega Tomislav odradio je prvu godinu magisterija, a nakon božićnih praznika sjeda u avion na 30-satno putovanje natrag. Na razgovor s Liderom došao je s mp3 playerom na ušima. Umjesto glazbe, sluša lekcije iz kineskog jezika. Nakon dvije godine na Tajvanu prognozira da će se jezikom moći služiti dovoljno dobro u svakodnevnoj poslovnoj komunikaciji. Osim jezika na sveučilištu u Tainanu svakodnevno uče teorijska znanja, ali i praktično rješavanje problema.

Usvojili smo jako mnogo praktičnih znanja. Osim prezentacijskih i organizacijskih vještina neprocjenjive su diplomatske vještine neophodne u poslovnim odnosima s Kinom i drugim zemljama Dalekog istoka – kaže Tomislav. Poslovni ljudi imaju problema u odnosima s kineskim kolegama, što se odražava na njihove poslove. Na primjer, u kineskom poslovnom svijetu nema improvizacije, ne govori se sve što je na pameti, a iznad svega cijeni se povjerenje. Ponekad će poslovati i sa skupljinom ponuđačem neke usluge ako u njega imaju povjerenja – kaže Ante.

Što se tiče tajvanske radne etike, naši su studenti puni pozitivnih dojmova. Tajvance ne zanima novac i nemaju granice. Tajvanac će raditi 12 sati na poslu i prije nego ode kući pitat će svoga kolegu treba li mu pomoći – objašnjava Tomislav. A kakav je studentski život? Sudeći prema našim sugovornicima, nije prezahtjevan unatoč intenzivnoj nastavi. U dvije godine studija mora se položiti 16 predmeta, od kojih je pet izbornih. Sadržajno obuhvaćaju sve tipične MBA predmete, od statistike, marketinga, financija, do predmeta poput kulturnog menadžmenta. Nastava i ispit odvijaju se na engleskom jeziku.

Tomislav je poput većine svojih hrvatskih kolega na prvoj godini studija položio većinu predmeta. Rezultat velikog truda je da sada ima znatno više vremena uživati u blagodatima tajvanske kulture. Na prvoj sam godini imao predavanja po šest sati na dan. Odradio sam veliku većinu svojih obveza tako da su mi na drugoj godini ostala samo dva ispita. MBA program koji pohađaju zahtijeva od studenata osim položenih ispita i odrađenu praksu. Na taj način studenti potvrde svoje znanje, ali i kroz prvu ruku stječu iskustva u poslovanju, protokolu i odnosu s poslovnim subjektima.

U sklopu studija moramo raditi. Mi smo radili na studentskoj radiopostaji koja se brine i za organizaciju svih događaja na Sveučilištu – kazao je Ante. Dečki su se brzo adaptirali na akademski život, kao i na društveni. Kao jedini Hrvati na Sveučilištu, trude se dobro prezentirati naciju u svim situacijama te razviti kvalitetne međunarodne odnose. U prijevodu, na Tajvanu je i noćni život zabavan, a cure su, kako kažu dečki, preslatke.

Studentski je život dvadesetak puta zabavniji nego u Hrvatskoj. Međutim, toliko je sve drugačije da je teško opisati i pravedno usporediti. Na primjer, ulazak u diskoteku plaća se 80 kuna, ali zatim je ostatak večeri otvoren bar – pobjednošno će Tomislav. Kad se izuzme hrana, sva iskustva koja su dečki donijeli s Tajvana više su nego dobra. S obzirom na znanje jezika i iskustvo, postaju kvalitetan kadar za prvu crtu poslovnih odnosa s kineskom ekonomijom.

Danás, s ovim iskustvom, imam osjećaj da mogu ići raditi gdje god hoću – kaže Ante. Godinu dana nakon magisterija radi za tvrtku Cromos iz Samobora, gdje se brine za odnose s Dalekim istokom. Naći posao u branši nakon povratka nije mu bilo lako, međutim, smatra da mu se višemjesečno čekanje isplatilo. Samo sam htio posao u kojem mogu implementirati svoje znanje. Međutim, često mi se događalo da poslodavci na moj CV reagiraju negativno. Misle da ću tražiti neku ogromnu plaću. Imao sam osjećaj da sam za sve prekvalificiran, što je smiješno – smatra Ante.

Tomislav se nada da će, za razliku od svoga kolege, nakon studija preskočiti domaću stepenicu i odmah pronaći posao u stranoj kompaniji: – Svijet je mali, Hrvatska je još i manja. Što više vidiš, više znaš. Svakome tko ima mogućnosti i priliku preporučam da ode studirati vani. A dalje? Međunarodno iskustvo napravit će svoje.