Moguć zajednički porezni nadzor u više država

Članstvo u EU značit će znatno više fondovskih eura za privatni sektor. Potpora bi mogla iznositi i do četiri posto hrvatskog BDP-a. Hrvatskoj već nedostaju stručnjaci sposobni izrađivati kvalitetne projekte, a kriteriji će biti još rigorozniji. Jačanje konkurencije izbrisat će mala poljoprivredna gospodarstva. Nezadovoljni poljoprivrednici na traktorima će moći prosvjedovati u Bruxellesu. U ekološke prilagodbe samo kutinska Petrokemija morat će do 2017. uložiti 380 milijuna eura, a cijela hrvatska industrija čak 13-ak milijardi.

Ulaskom u Uniju poduzetnike će dočekati jaka konkurencija u pravom smislu te riječi, pa se do tada moraju dobro pripremiti da bi mogli izdržati pritisak velikog europskog tržišta, ali i iz svih onih država s kojima EU ima sklopljene ugovore o slobodnoj trgovini ili unilateralno odobren slobodan bescarinski pristup tržištu. Tržište će se otvoriti mnogo više nego danas, stoga se poduzetnici moraju pripremiti na taj šok liberalizacije tržišta. U tom smislu proizvođači industrijskih proizvoda bit će u nešto boljem položaju jer su carine na te proizvode podrijetlom iz EU ukinute još 2007. Kad je riječ o carinama na području poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, neće više biti granica između Hrvatske i EU s obzirom na to da ćemo stupiti na jedinstveno tržište. Više neće biti carina ni za najosjetljivije poljoprivredne i prehrambene proizvode podrijetlom iz EU ni tehničkih zapreka i ograničenja, a i neće se moći uvoditi privremene mjere zaštite kao što je to sada slučaj. Posebno bih upozorila na to da će se gotovo potpuno liberalizirat uvoz iz susjednih država članica CEFTA-e, pri čemu će uvjeti našeg izvoza u te zemlje biti uređeni režimom koji vrijedi za uvoz iz država članica EU, dakle asimetrično u njihovu korist.

Premda u poduzetništvu i industrijskoj politici svaka država članica ima pravo na provedbu svoje politike, ona mora biti sukladna politici zaštite tržišnog natjecanja i drugim vrstama politike reguliranima pravnom stečevinom EU poput trgovinske, politike zaštite intelektualnog vlasništva i slično. To donosi i pogodnosti, primjerice, lakši pristup strukturnim fondovima, veću zaštitu od dampinga i drugih vrsta nedopuštenog uvoza iz država izvan EU, što će uvelike povećati zaštitu nekim industrijama poput tekstilne, industrije obuće, čelika i željeza, itd. Mali i srednji poduzetnici mogli bi također postati zaštićeni, osobito kad je riječ o naplati potraživanja, jer smjernica o kašnjenju u plaćanju zahtijeva od država članica veću zaštitu upravo tih vjerovnika.

U početku je sloboda kretanja robe bila dio carinske unije između država članica koja je značila ukidanje carina između država, količinskih ograničenja u trgovini, mjera s jednakim učinkom količinskim ograničenjima te uspostavila zajedničku vanjsku carinsku tarifu prema trećim državama. Poslije je naglasak stavljen na ukidanje svih preostalih zapreka slobodi kretanja robe da bi se postiglo unutarnje tržište – prostor bez granica u kojemu se roba (među ostalim) može jednako slobodno kretati kao na nacionalnom tržištu. U tom smislu Hrvatska uklanja sve zapreke koje mogu narušiti rješenje punu integraciju u unutarnje tržište EU. Sudjelovanje na tom tržištu vodi do daljnje liberalizacije trgovine pružajući veće mogućnosti gospodarstvenicima, ali i krajnjim potrošačima, koji imaju pravo konačnog izbora proizvoda koji se ponajviše temelji na tehničkim zahtjevima za sigurnost bez obzira na njegovo podrijetlo.

Otvaranje nacionalnih tržišta omogućava bilo kojoj tvrtki ulazak na tržište EU od 500 milijuna potencijalnih potrošača. Veličina tog tržišta koristi većim tvrtkama, a mali i srednji poduzetnici imaju korist od manjih troškova proizvodnje, rezanja administracije te općenito jednostavnijeg plasiranja svog proizvoda na nova tržišta. Nadalje, sudjelovanjem na unutarnjem tržištu EU države članice spremnije su ući u tržišno natjecanje na svjetskoj razini. S druge strane potrošači imaju korist od većeg tržišnog natjecanja jer ono smanjuje monopol i omogućava pristup većem izboru sigurnijih, kvalitetnijih i jeftinijih proizvoda. Kad je riječ o pripremama za ulazak u EU, hrvatski su građani u proteklih nekoliko godina već mogli primijetiti znatne pozitivne promjene vezane uz proizvode plasirane na hrvatsko tržište. Tako smo svjedočili stranim ulaganjima u Hrvatsku i otvaranju novih trgovina s većim izborom različitih proizvoda po voljnijih cijena. Ti su proizvodi precizno označeni da bi potrošač mogao ocijeniti njihovu kvalitetu.

Obzirom da Europska komisija samo načelno propisuje kriterije za upotrebu dostupnog novca, Mondekar objašnjava kako će u konačnici Vlada odlučiti o raspodjeli sredstava i izražava nadu da će veći dio biti usmjeren u malo i srednje poduzetništvo, znanost i tehnologiju, turizam i slično. Lekcija koju su sve zemlje prije članstva naučile jest da se do novca ne dolazi lako, a ako je suditi prema nekoliko izvora bliskih pregovaračkim procesima i korištenju fondova, Hrvatska ima još dosta posla u postizanju adekvatne razine učinkovitosti. Naime, da država uspije izvući maksimum novca potreban je vrlo efikasan i stručni kadar sposoban izrađivati kvalitetne projekte koje Komisija u Bruxellesu može odobriti, što se Hrvatskoj pokazuje problematičnim. Mondekar tvrdi da se nedostatak kvalitetnih projekata pokazao kroničnim problemom kod nas, a to bi moglo biti samo još gore stupanjem u članstvo s obzirom na to da kriteriji postaju još rigozniji.

Takvo stajalište odzvanja okruženjem bliskom hrvatskim pripremama. Može se tako čuti i iz drugih izvora da su puste strategije tek mrtvo slovo na papiru i kako ne nedostaje ideja ili kvalitetnih rješenja, nego efikasna provedba unutar administracije. Primjerice, industrijska je politika dobra na papiru, ali Komisija bi lako mogla uskoro pitati Hrvatsku što je učinila u vezi s recesijom. Problem nije u tome je li ili nije Hrvatska poduzela uspješne mjere, već u sposobnosti prilagodbe državnih struktura izmijenjenim okolnostima.

Nije teško ni naći uzrok problema kad je riječ o nedovoljnoj razvijenosti državnih kapaciteta – dugotrajno pogrešno kadroviranje i negativna selekcija koji su rezultirali prenapuhanom i neučinkovitom javnom upravom, nerijetko nestručnom i nedovoljno opremljenom potrebnim znanjima i vještinama za kvalitetno provođenje europskih politika. Tome valja pridodati i Mimica upozorenje da bi u slučaju neefikasnog korištenja fondova do pristupanja iznos mogao biti i manji. S druge strane Mimica vjeruje da će članstvo jednostavno prisiliti Hrvatsku na zaokret prema financiranju proizvodnih projekata i odmak od modela potrošačkog razvoja ekonomije, a s tim se gledištem slaže i Andrea Đokić.

Jedna od promjena koja bi mogla biti od posebnog interesa za domaće poduzetničke očekuje nas u državnim potporama. Ulaskom Hrvatske u EU Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja više neće kontrolirati dodjelu potpora, nego to prelazi u nadležnost Europske komisije. Još se ne zna koje će tijelo biti povezana između korisnika potpora u Hrvatskoj i Komisije (Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva ili Agencija), a to će biti vrlo važno jer će se zahtjevi za potpore morati temeljito pripremiti da bi dobili zeleno svjetlo u Bruxellesu. Budući da je riječ o novoj pravnoj materiji, Agencija je dosad najveći dio svoje aktivnosti usmjeravala na komunikaciju s davateljima i korisnicima potpora radi njihova upoznavanja s važnošću potpora za uvjete tržišnog natjecanja među poduzetnicima, stoga je do sada u relativno malo slučajeva tražila povrat potpora. Međutim, može se očekivati da će Komisija biti mnogo rigoroznija i da neće imati previše razumijevanja za probleme lokalnih tvrtki ili za nepoznavanje materije davatelja potpora. Budući da povrat obavljaju isključivo na teret korisnika, bez obzira na to što je davatelj dodijelio potporu protivno propisima, iznimno je važno dobro pripremiti poduzetnike.

Agencija će i dalje biti nadležna za kontrolu tržišnog natjecanja i uključit će se u mrežu takvih tijela u cijeloj EU, što znači da će u slučajevima kršenja tržišnog natjecanja u više zemalja, a koji imaju učinak na hrvatsko tržište, odlučivati i dogovarati koja će država voditi postupak protiv poduzetnika koji to čine, surađivati s EK-om i drugim sličnim tijelima kad je riječ o kartelima i sličnom. Hrvatski će sudovi morati u sudskim tužbama primjenjivati pravnu stečevinu Unije. Sa svoje strane Komisija će moći, misli li da je hrvatska tvrtka uključena u kartel, ući u tu tvrtku bez obzira na to što je riječ o našem teritoriju. Tržišno je natjecanje regulirano na razini Unije, niz je propisa koji obvezuju sve države članice. Nacionalni pak propisi mogu imati određene specifičnosti, ali moraju biti potpuno usklađeni s pravnom stečevinom Unije.

Ulaskom u Europsku uniju Hrvatskoj će postati dostupni instrumenti zajedničke kohezijske politike EU, odnosno strukturni i kohezijski fondovi, ali i svi programi zajednica bez plaćanja članarine. Osim u te, jasno, Hrvatska će se potpuno uključiti u zajedničku poljoprivrednu politiku, pa tako i u fondove koji su u njezinu sklopu. Točan iznos ne može se nikada dati unaprijed, no prema dosad dostupnim informacijama Zajednica je Hrvatskoj u sklopu kohezijskih i poljoprivrednih fondova predložila otprilike 3,5 milijarde eura za prve dvije godine članstva iako valja imati na umu da je to samo osnova za raspravu i da bi se troškovi članarine mogli popeti na 600 milijuna eura; neke procjene govore i o 750 milijuna. Osim toga, novac koji će biti dostupan u programima Unije ne može biti predvidjeti jer je sudjelovanje otvoreno svima, bez unaprijed zadanih alokacija po državama. U slučaju tih projekata konkurencija je posebno jaka, i novac dobivaju samo najbolji projekti, neovisno o tome o kojoj je zemlji članici riječ. Za razliku od dosad dostupnih fondova namijenjenih strukturnim prilagodbama države kohezijski fondovi imat će mnogo više potencijalnih korisnika u cijelom društvu. Važno je napomenuti i da je raspodjela novaca u nadležnosti vlade svake zemlje koja odlučuje komu će novac biti dostupan. Upravo o spremnosti nacionalne administracije ovisi stupanj uspješnosti korištenja fondova. Drugim riječima, samo će kvalitetni projekti moći računati na novac, ali kriteriji za njihovu uspješnost osjetno će porasti nakon ulaska u Uniju.

Iako Unija nema posebnih preferencija prema tipovima projekata, dva su univerzalna kriterija: spremnost na provedbu (projektna i natječajna dokumentacija) i usmjerenost projekta na razvojne ciljeve (regionalna ili europska razina). Novac koji je zasad još neslužbeno ponuđen Hrvatskoj više je od tripot veći od dosadašnjih godišnjih alokacija i zahtijevat će dodatni napor u organizaciji njegove uporabe.

Koliko je pak do privatnog sektora, onoga koji bi ulaskom trebao i najviše profitirati većim sredstvima na raspolaganju, situacija nije mnogo bolja. Prema istraživanju agencije Puls, provedenom u sklopu projekta BIZIMPACT financiranom iz programa CARDS, 50 posto poduzetnika smatra da se ništa važnoga neće promijeniti ulaskom u Uniju, dok je tek 33 posto spremno na potrebne reforme, što i nisu ohrabrujući rezultati. Dva su ključna područja prilagodbi, poljoprivreda i zaštita okoliša. U slučaju poljoprivrede, često jednom od najspornijih elemenata članstva, najvažnija je promjena sustav potpora, bez kojeg vjerojatno nijedan poljoprivredni sektor na svijetu ne može adekvatno funkcionirati na širem tržištu. Hrvatska više neće biti nadležna za isplatu subvencija poljoprivrednicima, financiranje tog sektora u potpunosti prelazi u okvir Zajedničke poljoprivredne politike, u sklopu koje se odvija i financiranje poljoprivrede u članicama. Nezadovoljni hrvatski seljaci morat će traktorima potegnuti do Bruxellesa na prosvjed. Proizvođačima će se distribuirati prava na plaćanje neovisno o tome što proizvode, prema uvjetima propisanim odredbama ‘višestruke sukladnosti’.

Dosadašnji rezultati u povlačenju sredstava osrednji su u najboljem slučaju. U razdoblju od 2004. do 2006. iz programa SAPARD poljoprivrede je izvukla oko 60 posto dostupnih sredstava. Prva godina članstva na raspolaganje će poljoprivredi staviti oko 200 milijuna eura, a taj će iznos tek trebati iskoristiti, čime se vraćamo na najvažnije pitanje, ono o sposobnosti korištenja namijenjenih sredstava. Osim toga, uključivanje carinskih barijera moglo bi dovesti u pitanje opstanak nekih proizvođača, pogotovo mlijeka, a jačanje konkurencije vjerojatno će izbrisati mala poljoprivredna gospodarstva jer Unija preferira udružene i velike poljoprivredne sustave, koje onda i potiče.