Likovanje u Mimari

Političke stranke, poput korporacija, imaju nagon za samoodržanjem, pa ne začuđuje da je HDZ tako brzo odbacio opasno tijelo u liku Ive Sanadera. S političkim odmetnicima ipak je mnogo lakše nego s krizom.

Nakon političko-samoubilačkog pokušaja puča počasnog predsjednika HDZ-a i odbijeglog premijera dr. Ive Sanadera te njegova ekspresnog izbacivanja iz stranke izvedenog odlučnom rukom nove premijerke Jadranke Kosor ostao je neobjašnjen povod za takav slijed događaja na hrvatskoj političkoj sceni.

Zanimljivo je koliko se u svemu precjenjuju domaći utjecaji, a zanemaruju međunarodni. Trebalo bi razmotriti i sljedeći splet događaja: Premijer Sanader otišao je pod pritiskom međunarodne zajednice, prije svega SAD-a. Moguća je poruka vjerojatno bila: ‘Pretjerao si, povuci se na dulje vrijeme, pa ćemo i tebe pustiti na miru.’ S obzirom na to da se Sanader samo nakratko primirio, a zatim se počeo gurati na događaje poput polaganja vijenaca na grob dr. Franje Tuđmana, dogovor je prestao vrijediti. Obračun s korupcijskim aferama počeo se stezati i postalo je vrlo izgledno da se neće zaustaviti samo na direktorima javnih tvrtki i tvrtki u državnom vlasništvu. Stjeran u kut, Sanader pravi očajnički nedjeljni pokusaj prevrata u HDZ-u. U tome ne uspijeva i sad je, vjerojatno, odvijanje sljedećeg čina Kosorićine operacije ‘Čiste ruke’ tek pitanje tjedana.

Moguća je još jedna teza. Za današnji politički slom bivšeg premijera kriva je nesposobna opozicija koja nije uspjela uzeti vlast na prosinačkim parlamentarnim izborima 2007. Ilustrativna je proslava pobjede na izborima što ju je početkom 2008. godine u Muzeju Mimari tada organizirao Sanaderov HDZ. Dobio sam pozivnicu i značajno se zaputio na skup. Nakon dvadesetak godina praćenja najrazličitijih događaja novinar postane otporan na atmosferu koja mu se ne sviđa. Ali taj je događaj bio poseban. Toliku količinu likovanja i baha-tosti nikad prije ni poslije nisam vidio. Logika je bila sljedeća: ako smo opet dobili vlast, a radili smo to što smo radili četiri godine, u drugom mandatu možemo što god hoćemo! Ako treba, možemo hodati i po vodi! Hrvatska je naša!

Izdržao sam petnaestak minuta na tom skupu u Mimari, a onda sam, prije povratka u redakciju, gotovo jedan sat šetao gradom ne bih li se oslobodio lošeg osjećaja.

Danas se pokazuje da su mnogi, počevši od samog premijera, zaista bili uvjereni kako smiju sve i mogu sve. Sustav korupcije koji je, prema svemu sudeći, stvoren u organiziranom obliku, uzravnao je međunarodni kapital i njegove političke ekstenzije, što objašnjava sadašnji razvoj događaja. Da je opozicija 2007. bila sposobnija i preuzela vlast, vjerojatno ne bi došlo do eskalacije takvog političko-ekonomskog ludila. A mnogima koji danas sjede ili će sjediti u Remetincu ne bi se pružila prilika da primijene vlastite, nametnute ili kombinirane, običnom svijetu neshvatljivo bahate i risikantne poslovno-političko-kriminalne scenarije.

Bez obzira na međunarodni patronat, premijerki Jadranki Kosor treba odati priznanje za odvajnost i sposobnost da, uvažavajući vremenski faktor, donese ispravnu političku odluku kao što je izbacivanje Ive Sanadera iz članstva HDZ-a. Međutim, ako i uspije sačuvati vladajuću koaliciju, premijerka je odradila samo lakši dio posla. Političke stranke, jednako kao i tvrtke, imaju ugrađen nagon za samoodržanjem, kao što to objašnjava bihevioristička teorija. Pa stoga i nije bilo preteško da se većina važnih hadezeovaca opredijeli za stranu koja jamči dulji ostanak na vlasti.

Sudar s ekonomski katastrofalnim stanjem nacionalne ekonomije bit će, međutim, mnogo veći izazov. Tu se premijerka Kosor neće suočiti samo s nekoliko likova koji će joj se pokušati suprotstaviti. Recesija koja prijeti pretvorom u depresiju, naime, nije personalizirana. Premijerka je dosad pokazala veliku količinu hrabrosti, organiziranosti i praktičnosti. U političkom životu to je možda dovoljno, ali ne i u ekonomskom. Iz kabineta Jadranke Kosor još nije proizašla vizija razvoja zemlje u sljedećih desetak godina. Interventni fond za pomoć posrnutim tvrtkama samo je vatrogasna ideja, ali čak ni kao takva još nije spremna za predstavljanje javnosti. Sukobi savjetničkog tima s ministrom Šukerom primjer su da je lakše postići političko nego ekonomsko jedinstvo.

Eliminacija Sanadera, koliko god se činila junačkim djelom, samo je zagrijavanje za sudar s ekonomskom stvarnošću. Ipak, kraj dvolašća u vladajućoj stranci ulijeva nadu da će se početi koncentrirati na ekonomiju.