Home / Financije / piše AMIR KULENOVIĆ

piše AMIR KULENOVIĆ

Prvog dana 2010. većina potrošača u Hrvatskoj morala se suočiti s velikim povećanjem cijene plina, no to nije iznenadilo jednog od najvećih industrijskih potrošača u zemlji – kutinsku Petrokemiju. Naime, Petrokemija je još 2008. s Inom potpisala ugovor o cijeni plina, koja bi za tu tvrtku najkasnije do 2011. morala postati potpuno tržišna kategorija.

  • To bi značilo otprilike 15-postotno povećanje cijene plina, koji u našoj proizvodnji gnojiva kao sirovina u ukupnim troškovima sudjeluje s više od 50 posto – objašnjava predsjednik Uprave Boris Mesarić.

Posljedica većeg povećanja od tog iznosa bila bi gubitak u poslovoj 2010. ne dogode li se veće promjene na svjetskom tržištu gnojiva.

Petrokemija je s ukupnim prihodima od gotovo dvije milijarde kuna jedna od najvećih preostalih industrijskih tvrtki u Hrvatskoj, a prema količini izvezenih proizvoda nalazi se na trećem mjestu u zemlji, odmah iza Ine i Uljanika. Unatoč tomu u 2009. je zabilježila gubitak, koji se procjenjuje na 200-tinjak milijuna kuna, što bi moglo značiti i jednu od najlošijih poslovnih godina u proteklom desetljeću. Ipak, može se tvrditi da takav rezultat nije prouzročen lošim poslovanjem, nego specifičnom situacijom u kojoj se Petrokemija nalazi kao važan subjekt u lancu domaćih poljoprivrednih proizvodnje. S jedne strane tu je gotovo mačehinski odnos Ine (u kojoj je država još velik vlasnik) kao opskrbljavača energentima, a s druge su otežavajući činitelj cijene mineralnih gnojiva koje tvrtka proizvodi, u načelu mnogo niže od cijena na svjetskom tržištu.

Dokad na zimski remont? – U razvijenim državama uobičajeno je da veliki potrošači koji plin upotrebljavaju cijelu godinu imaju i niže cijene jer svojom potrošnjom mogu izvući nedostatak potrošnje u mjesecima u kojima kućanstvima ne treba mnogo plina, no kod nas to nije slučaj – objašnjava Mesarić.

Takvu je situaciju prouzročila ponajviše nemogućnost te tvrtke da slobodno kupuje plin na spot-tržištu jer jednostavno nema nabavnih pravaca osim onih kojima se koristi Ina. To se, najvjerojatnije, neće promijeniti još neko vrijeme, pa je na Vladi kao vlasnici tvrtke veoma važne za domaću poljoprivredu da pronađe rješenja kojima bi se Petrokemiju moglo pripremiti za potpuni izlazak na svjetsko tržište. Država tu tvrtku posljednjih nekoliko godina koristi da bi prikriveno još više subvencionirala poljoprivredu, zato unatoč velikim izvezenim količinama Petrokemija i dalje posluje prema svojevrsnom dogovornom modelu, a ne na u cijelosti tržišnim osnovama.

Naime, cijene Petrokemijinih gnojiva niže su od onih u susjedstvu, pa tvrtka s gotovo 95 posto udjela na domaćem tržištu konkurencije u Hrvatskoj gotovo nema. Prilikom za neku dobit nudi joj jedino izvoz, ali ni ondje, osim u slučaju velikih potresa na globalnim tržištima sirovina kao i proteklih nekoliko godina, mogućnost zarade nije velika, ponajprije zbog relativno više cijene plina i neprimjerenosti proizvodnog procesa.

  • U 2008., kao uvod u svjetski financijski slom, kupovalo se sve bez obzira na cijenu: cijene sirovina i prodajne cijene gnojiva nezamamčeno su rasle. Sve to vrijedilo je u prva tri kvartala 2008., a onda je nastao lom na svjetskom tržištu, trgovina je stala, cijene su bile u slobodnom padu, i tako već četiri tromjesečja – kaže Mesarić objašnjavajući visoke prihode i dobit u 2008. Ta i prijašnja godina, u kojoj je Petrokemija ostvarila dobit od 134 milijuna kuna, najvjerojatnije neće biti dovoljne da bi pokrile gubitak u 2009., pa se može tvrditi da se ta tvrtka zahtijeva za pozitivnoj konjunkturi može još godinu ili dvije održavati na trenutačnim razinama.

No ne nađe li se do tada prihvatljiv model za opskrbu plinom, Petrokemija bi mogla završiti slično kao brodogradilišta – s nagomilanim dugovima i prodajnom cijenom od jedne kune. Tvrtka je u 2008. proizvela 1,2 milijuna tona gnojiva iako su maksimalni proizvodni kapaciteti 20-ak posto viši. Ove godine ukupna količina bit će niža 300-tinjak tisuća tona. Razlozi za to zasićenost su tržišta, nagomilane zalihe te štednja.

  • Unatoč tomu što će im to smanjiti prinose, mnogo poljoprivrednika ove je godine odlučilo štedjeti na gnojivu – kaže Mesarić. Prema njegovim je tvrdnjama ograničavajući činitelj za još veću proizvodnju pogon za amonijak, pa bi se veće količine mogle proizvoditi jedino uvozom te sirovine. Proizvedene količine gnojiva u Petrokemiji sasvim su dovoljne za podmirivanje domaće i regionalne potražnje, a samo se manje količine izvezu u udaljenije zemlje, poput Španjolske.

  • Transportni su troškovi u našoj proizvodnji veliki. Teško je govoriti u postocima, ali riječ je o transportu otpričke milijun tona gotovih proizvoda i stotinama tisuća tona sirovina koje treba dopremiti u Kutinu. Većina gnojiva prodaje se uvrećano i upakirano u paletama. To je trošak ambalaže od 100-tinjak kuna po toni, a prijevoz je različit ovisno o odredištu – objašnjava Mesarić.

Upravo zbog logističke prednosti i konkurentnih cijena Petrokemija ima poziciju s koje može zadovoljavati potrebe za gnojivom u cijeloj regiji bez obzira na konkurenciju. – U Srbiji pokušava oživjeti pogon u Pančevu, no on ima kapacitete samo za 400 tisuća tona, dakle ne može potpuno podmirivati njezino tržište – objašnjava Mesarić.

Iz svega navedenog proizlazi da Petrokemija ima prilično stabilnu budućnost u okruženju, a o državi kao većinskoj vlasnici ovisi kako će promišljati njezinu budućnost. Treba riješiti situaciju s opskrbom plina, što se očekuje u skoroj budućnosti izdvajanjem plinskog biznisa iz Ine. Povećanje kapaciteta skladišta u Okolišu trebalo bi Petrokemiji omogućiti normalno poslovanje i rad s punim kapacitetom u dijelu godine u kojem je to najpotrebnej (zima).

Petrokemijinu trenutačnu situaciju moglo bi osnažiti i približavanje svjetskim cijenama gnojiva, što će, doduše, otežati život seljaca, no to nije problem kompanije, nego poglavito države i poljoprivrednika, koji nikako da se naviknu na to da moraju početi poslovati tržišno.

Tehnološki konkurentni S obzirom na to da je u proteklim godinama u modernizaciju pogona uloženo više od 400 milijuna kuna, Mesarić misli da su tehnoški potpuno konkurentni u odnosu na velike svjetske igrače u djelatnosti. Programom zbrinjavanja ove je godine smanjen broj zaposlenih za 300-tinjak, pa danas Petrokemija ima otpričke dvije tisuće radnika. U kompaniji kažu da se taj broj neće smanjivati i da sada otpričke proizvode istu količinu gnojiva po zaposlenome kao i konkurencija.

  • Neke strane kompanije izdvojile su pogone za održavanje, no to im se poslije vratilo poput bumeranga u obliku nesreća, koje u kemijskoj industriji mogu imati velike posljedice. Zato mi ne razmišljamo o tome – kaže Mesarić.

Petrokemijin financijski položaj može se ocijeniti relativno stabilnim uzmu li se u obzir poludgovoreni uvjeti u kojima posluje. Rok plaćanja na domaćem tržištu od 120 je dana naviše, pa je u izvršenju redovitih obveza spašava izvoz, u kojem takvih problema nema. Bilancu opterećuje iznos kratkoročnih obveza, koji se u dvije godine udvostručio: s 415 milijuna kuna potkraj 2007. na 806 milijuna u rujnu 2009.

Iako kompanija nema problema sa zaduživanjem i redovito uspijeva plasirati dug investitorima obrocima komercijalnih zapisa, pogrešnom strateškom odlukom mogla bi se ocijeniti sklonost kratkoročnim kreditima, danas i nekoliko puta skupljima nego prije izbijanja krize. Trenutačna je tržišna kapitalizacija Petrokemije 464 milijuna kuna, a fer vrijednost prema nekim procjenama i nekoliko puta veća, pa se za tu tvrtku, ali i za mnogo drugih domaćih kompanija, može reći da je fundamentalno podcijenjena.

S obzirom na sigurno tržište i dobru geografsku poziciju izglednije je da će, čak i u najcrnijim scenarijima, to tržište konkurenti osvajati akvizicijama a ne organskim rastom, primjerice gradnjom slične tvornice u okruženju. To bi Petrokemiju pretvorilo u vrlo poželjnu udavaču za velike multinacionalke iz djelatnosti. No prije toga valja joj preživjeti krizu, koja u Hrvatskoj tek dolazi.