Presudni čimbenik tog političkog čuda bio je veći angažman SAD-a na utiranju hrvatskog puta u EU i političkoj stabilizaciji zemlje. Otvoreno je iskazan ljetos, prvim dogovorom o deblokadi pregovora između premijerke Kosor i premijera Pahora u Trakošćanu, i otad se kontinuirano nastavlja. Upravo zahvaljujući toj stabilnoj potpori iz pozadine premijerka Kosor uspjela je stabilizirati Vladu, održati koaliciju, oporbenu su oponiranja svedena na politički folklor, otvorene su antikorupcijske istrage koje idu prema ministrima Sanaderove vlade i njemu samome. I sve to bez ozbiljnijih političkih potresa.
Zato mi se za predviđanje političkih trendova u sljedećoj godini relevantnijim čine stajališta američke administracije prema Hrvatskoj i regiji negoli politički planovi i želje naših stranačkih pravaka. Sudeći po onom kako je američko-hrvatske odnose još u studenom u svom programatskom govoru pred Američkom trgovinskom komorom u Zagrebu postavio novi američki veleposlanik u Hrvatskoj James Foley, politička 2010. uopće ne bi trebala biti loša. Barem ne gledano s pozicija općeg dobra i dugoročnog nacionalnog interesa. Iako izvedbeno neće biti laka.
Ambasador Foley Hrvatsku je definirao kao ključnu sigurnosnu partnericu SAD-a i ključnu saveznicu na ovom prostoru. Njegove su poruke u tom smislu bile iznimno snažne. Po-ručio je da hrvatsko članstvo u NATO-u ima najdužuju važnost, da ‘to znači da ćemo se boriti zajedno i umirati jedni za druge bude li trebalo’, da Hrvatska ‘može s povjerenjem gledati u svoju budućnost, možda prvi put u povijesti’, da je ‘jamstvo naše (američke) sigurnosti izravno povezano s prosperitetom Hrvatske’. I u tom kontekstu, kaže veleposlanik, ‘SAD je vjerojatno država koja najviše od svih želi ulazak Hrvatske u EU’ jer ‘ne možemo zamisliti stabilnu i prosperitetnu budućnost za narode Jugoistočne Europe budu li vrata EU zatvorena Hrvatskoj’.
To se partnerstvo ističe u vrijeme u kojem se stvara nova geopolitička arhitektura Balkana, dok Putinova Rusija vrlo otvoreno demonstrira svoj utjecaj preko saveznitva sa Srbijom, dok Erdoganova Turska ne skriva svoje političke ambicije javno iznoseći teze o obnovi utjecaja Otomanskog Carstva. U takvu političkom kontekstu veleposlanik Foley ističe američko-hrvatsko savezništvo u kojem Amerika ima djelotvornost i optimizam, a Hrvatska povijesno iskustvo kao ‘nacija koja se stoljećima branila protiv stranih osvajača’ i koja je uspjela ‘obraniti našu civilizaciju’.
Diplomati uobičajeno laskaju zemljama u kojima su akreditirani, ali takvim izjavama o sigurnosnom partnerstvu američka se administracija ne razbacuje olako. Stoga ih ne treba promatrati samo kao uvod u zahtjev za više hrvatskih vojnika u misiji u Afganistanu nego kao jači američki politički angažman na ovom prostoru na kojem je Hrvatska označena kao sidro stabilnosti i postupne europeizacije regije. To znači da bi se u sljedećoj godini pristupni pregovori s EU trebali okončati uz istodobno održavanje unutarnje političke stabilnosti.
No u istom paketu postoje i vrlo ozbiljne obveze: dotad treba srediti hrvatski sustav da bi bio kompatibilan zapadnim standardima. U tom je kontekstu veleposlanik Foley toplo pozdravio antikorupcijske mjere koje su započele ministar Karamarko i državni odvjetnik Bajić kao signal upozorenja. Na tom tragu mogu se očekivati nove istrage i uhićenja. Američki partneri očekuju uistinu ozbiljne reforme: transparentnu javnu nabavu, učinkovitu državnu upravu i privatizaciju preostalih državnih poduzeća. Pritom su, obećava veleposlanik, spremni maksimalno pomoći hrvatskom vodstvu, kako u osmišljavanju teških odluka tako i njihovoj provedbi. Prijateljska pomoć vjerojatno će se naplatiti sudjelovanjem u privatizaciji nekih državnih poduzeća. No što će ona znači za politička zbijanja u zemlji u idućoj godini?
