Brojne ankete govore da Hrvati ne vjeruju u poštenje menadžera ni političara, dok držanje do etičkih vrijednosti prepuštaju ‘luzerima’. Aktualne afere pridonose takvu stajalištu, premda bi trebalo biti upravo suprotno. Jer, vrijednost etičnosti može se mjeriti čak i financijskim uspjehom. Ili poslovnim i financijskim neuspjehom.
Poučeni dugogodišnjim lošim iskustvima i aktualnim aferama u hrvatskim tvrtkama čak i obrazovaniji građani stekli su dojam da je držanje do etičkih vrijednosti ‘za lužere’, te da se s takvim stajalištem ne dolazi do rezultata, barem ne do poslovnih i financijskih. Podravka, HEP, HŽ, SMS… sve to, nažalost ide u prilog takvom stavu, a neučinkovito sudstvo i zakonske ‘rupe’ kroz koje produ mnogi krivci neokrznute imovine i uz blage kazne, još su neke potvrde da se poštenje ne isplati.
Tome u prilog govore brojne ankete koje pokazuju da Hrvati imaju porazno mišljenje o poštenju i etičkim vrlinama svojih nadređenih, dakle menadžmenta, članova uprave, nadzornih odbora te političkih predstavnika. A takva percepcija građana o niskoj razini poštenja u društvu, etičnosti u ponašanju i ophođenju s okolinom, uz naravno još neke bitne činitelje, navela je i strane investitore – koji kada žele investirati dobro osluškuju klimu i raspoloženje na novom tržištu – da Hrvatsku zaobilaze u širokom luku. Naravno, cinici bi rekli da investitorima to ne bi smetalo kad bi Hrvati hodali iznad naftnog bazena, no s obzirom na to da to nije naš slučaj, previše su im i birokratske zavrzlame, korupcijski skandali, državni protekcionizam, neprohodna džungla zakona i propisa… Već na tom primjeru može se pokazati da primjena etičkih načela ili njihov izostanak daju vrlo konkretno, nimalo efemerne ili eterične rezultate. Vrijednost etičnosti može se, dakle, mjeriti, čak i financijskim uspjehom. Ili poslovnim i financijskim neuspjehom. Jer, kupce i poslovne partnere na brzinu je i moguće varati, ali dugoročno to ne prolazi.
Dolaze nove generacije – Sve ekstremne prakse u kojima su vrijednosti etičnosti zanemarene ili samo selektivno provedene, poput fašizma ili komunizma, raspale su se. Kad već ‘povjesničarimo’, možemo uvidjeti i da su najpostojanije i najdugovječnije civilizacije koje njeguju svoja načela kao primjerice Kinezi, Indijci, Židovi… Dugotrajno neetično djelovanje može trajati samo tijekom jedne generacije, a ne više. Čak se i Charles Darwin pozabavio tim problemom i bio uvjeren da je od dva dobra bića bolje ono koje je i etičnije, jer tako štiti život sâm.
Za razliku od većine Hrvata Bebek nije obeshrabren niskom razinom povjerenja i poštenja u društvu, jer dodaje: – Demokracija svakako ima neka svoja ograničenja i apsurde, pa se danas svatko usuđuje komentirati sve. No, kada delegirani počnu pričati gluposti, odnosno evidentno ‘fulaju’ srž problema, svi mi drugi, a posebice oni o čijem je području riječ, imamo etičku dužnost progovoriti u svoje ime. Takvi su procesi i kod nas već počeli. U ovoj krizi nikli su ipak i novi naraštaji koji ne žele nastaviti sa starom praksom. Na svim područjima života vlada velika skepsa, no vjerujem da će se sve ubrzo iskristalizirati. Porast će broj ljudi koji se na društvenoj sceni javljaju isključivo iz etičkih i stručnih pobuda, jer osjećaju da njih, odnosno njihovu struku nitko primjereno ne zastupa.
Jedan od primjera te nakane jesu i imenovanje Đure Popijača na mjesto ministra gospodarstva. Tko želi duže opstati ne tržištu, mora poslovati etično, jer će ga kupci ili netko drugi već prozrjeti. A s ‘lošim glasom’ ne može se daleko.
O etici je naravno lakše teoretičariti nego je zagovarati, posebice ako u svakodnevnoj praksi nailazimo na dileme. Primjerice, poput dileme je li moguće djelovati etično ako poslujemo s nekim koji je već etiketiran u društvu kao ‘sumnjiv’ i ‘neetičan’? – Ništa nije savršeno, pa čak je i Isus rekao ‘Ne mogu se družiti s časnima, već moram s carinicama…’. Dakle ne, nećete nužno postati neetični ako uđete u posao s nekim neetičnim. Bitno je kako ćete se dalje postaviti u odnosu na taj posao. Problem je u tome što etično i zakonsko djelovanje ne znači isto, a posebice ne u Hrvatskoj. Svjedoci smo da zakon često nije isti za sve, da su razlike između presuda općinskih i županijskih sudova nevjerojatne, a svemu tome uzrok su nelogični i često kontradiktorni, višezačni ili nedorečeni zakoni, pa potom previše zakona, a po svim smo tim obilježjima – fenomen… Kod nas zakonski ispravna osoba doista nije nužno etična, a vrijedi i obratno. Naime, često se pitamo je li optuženi političar ili menadžer doista manje etičan od neoptuženog ili ima li neoptuženi bolje zaštite ili više sreće.
