U privatnom sektoru bit će mnogo sagrađenih a neprodanih projekata. Ono što se moralo završiti završeno je ove godine, a u sljedećoj se može očekivati posvemašnji zastoj. Tvrtkama iz tog sektora spas će biti poslovi u inozemstvu, no vrlo je malo onih koji to mogu učiniti, bilo zbog činjenice da domaći građevinar nisu konkurentni cijenom ili zbog nedovoljnog iskustva.
Preostalim tvrtkama koje se bave maloprodajom također se ne piše dobro – proces konsolidacije u trgovini nastavit će se i u 2010. godini, a to znači propast ili pripajanje malih i srednjih trgovaca. U industrijskom sektoru još je gore – drvena, tekstilna i preradivačka industrija već su danas u dubiozama, koje će vjerojatno biti još i gore. Vjerojatna prodaja brodogradilišta ugasit će i mnoge kooperante koji su opsluživali taj sektor. Jedino se za turističke radnike može predvidjeti svjetla budućnost, no i tu valja uložiti napore kako se strategija razvoja turizma, koji je poticaj naslonjen na mala i srednja poduzeća, ne bi vodila u pogrešnome smjeru.
Poseban problem predstavlja i poljoprivreda, kojoj tek predstoji okrupnjavanje. Poljoprivredni proizvođači, vidljivo je to i po nekoliko prosvjeda ove godine, pate od dviju boljki – ovisnosti od države i poticaja te nedovoljnog iskustva u poduzetničkim pothvatima. Za razliku od drugih grana gospodarstva oni su se uspjeli izboriti za pomoć države te sada uspijevaju održati glavu iznad vode, no pitanje je do kada? Problem poljoprivrede je ponajprije politika poticaja u Europskoj uniji koja naše seljake čini nekonkurentnim na susjednim tržištima, pa bi tu, ako igdje, država trebala biti čimbenik koji bi pametnom politikom trebao seljake uvesti u EU spremne za pritisak konkurencije.
