Već nekoliko godina ne radim operativno u svojoj tvrtki. Prijatelji mi ne vjeruju da je tako kada me nazovu s nekim upitom o informatičkoj opremi, ali zaista nemam veze s operativnim poslovanjem. U Zagrebu sam dvaput na godinu po pet minuta – kaže Čutura.
U svojoj odluci da se povuče iz operativnog upravljanja vidi samo pozitivne stvari: tvrtku vodi netko tko to može bolje, taj netko će donijeti novi kreativni potencijal, energiju, nove procese itd., a vlasnik će sebi osloboditi vrijeme za nove ideje i izazove. Da je u pravu svjedoče rezultati Combisa.
No, da bi se u tome uspjelo vlasnici moraju savladati nekoliko stvari. Kako tvrtka raste, javlja se potreba za delegiranjem, samostalnošću, dijelova i inicijativom koja kreće s mnogo mjesta, a ne samo s jednog.
Neki su ljudi u stanju dulje imati ‘širu sliku’, neki nisu. Zato je problem prepuštanja upravljanja profesionalnim menadžerima individualno.
Važnija od broja zaposlenih je ključna preokupacija menadžmenta. Može li vlasnik ‘skakati’ iz faze u fazu bez potresa, neće postati kočnica, ali to je uglavnom nemoguće – kaže Srića.
Gdje je i postoji li egzaktna granica nakon koje bi vlasnik u upravljanje tvrtkom trebao uključiti profesionalce izvana, teško je reći jer to ovisi i o industriji, tržištu i profilu vlasnika. Kao okvirna brojčana granica navodi se broj od 300 do 400 zaposlenih i od 300 do 500 milijuna kuna prihoda. To ne znači da se vlasnik tada mora potpuno povući iz upravljanja, ali mora imati samostalne menadžere.
Iako sve ovisi o branši, vjerujem da tvrtku od 300 ljudi teško može kvalitetno voditi jedna osoba. Problem je trenutak u kojem vlasnik prihvaća samome sebi da ga je tvrtka prerasla i da situacija zahtijeva profesionalnost i specijaliziranje znanje. On može nastupiti na vrijeme, što rezultira reorganizacijom upravljanja te daljnjim rastom tvrtke. No, ako taj trenutak nastupi prekasno ili se možda ni ne dogodi, tada je vrlo vjerojatno da će takva tvrtka u optimističnom scenariju ostati uvijek mala, a u realnijem scenariju i češćem slučaju propast će ili će biti prodana drugom vlasniku – kaže Firšt.
Branko Roglić, vlasnik Orbico grupe, primjer je onih koji su na vrijeme shvatili kako osigurati daljnji rast tvrtke. – Prepustio sam operativno upravljanje menadžerima i već 15-20 godina nisam menadžer nego poduzetnik. Bavim se strateškim pitanjima, od akvizicija, traženja novih partnera, kanala prodaje itd. – kaže Roglić. Poduzetnici su spori, dodaje, i zato moraju imati trkače – menadžere. No, napominje Roglić, uvijek su bolje tvrtke s imenom i prezimenom pa je stoga bolje da vlasnik ima neki utjecaj na menadžment, a dobar će vlasnik znati poštano podijeliti i posao i profit.
