Š T O Ć E O B I L J E Ž A V A T I 2 0 1 0 .

Sagledamo li sve činjenice, hrvatski je turizam ove godine nadmašio sam sebe i prilično iznenadio domaćima i strane stručnjake iz branše. U ovo vrijeme prošle godine govorilo se o pesimističnom padu od 20 do 30 posto turističkog prometa. No, taj scenarij, srećom, nismo morali gledati. Stoga je i euforija nakon sezone bila veća. Iduće će se godine očekivati rezultati barem na razini ove godine, a bit će ih vrlo teško ostvariti. Kao što je kod nas procjao trend last minute bukinga, tako se i u ostatku svijeta branša bori i borit će se sa cijenama. Bez obzira na krizu zadržali smo status jedne od najskupljih mediteranskih destinacija, no nismo radi toga ‘nagrabili’ jer imamo nešto što rijetko koja mediteranska zemlja ima: gotovo 40 posto privatnog smještajnog kapaciteta koji će se, zajedno s kampovima, puniti i iduće godine. Osim toga, mnogo smo bliže emitivnim tržištima od Grčke, Turske ili Španjolske, koje su prije svega aviodestinacije. A te nam prednosti nitko ne može uzeti ni iduće godine. Moramo samo moliti nebo da nam bude blagonaklono kao što je bilo ove godine.

Svjetska turistička organizacija, kao ni domaći stručnjaci, ne mogu predvidjeti kretanja iduće godine, ali govori se o blagom porastu optimizma u 2010. godini, iako se ponavljanje rezultata iz 2008. godine može očekivati tek za četiri godine. Hrvatska je prošla u najdubljoj krizi bolje od konkurencije, iduće godine ne bi smjela doživjeti veće potrese, osim ako se hotelijeri ne pomane, što je malo vjerojatno s obzirom na to da su i ove godine kroz razne akcije regulirali cijene. Opasnije je, međutim, pitanje gdje će Hrvatska biti 2013. godine, kad se ostale zemlje oporavke od krize i svijet ponovno počne putovati. Prestankom recesije i s oporavkom turističkog sektora, kontinuitet postojećih rezultata više se neće moći ocjenjivati kao dobar i poželjan, a postojeća struktura smještajnih kapaciteta samo će nas ograničavati u razvoju i konkuriranju na tržištu. Realno, hrvatski turizam već dulje stagnira bez obzira na recesiju, koja je samo dodatno potencirala ovakvu situaciju. Nedovoljno dinamične investicije u turističke objekte i u dodatne sadržaje, u kadrove i infrastrukturu destinacije općenito, usporavaju razvoj hrvatskog turizma, dok globalna konkurencija u tom segmentu doživljava razvojnu eksploziju.

Njegova je tvrtka ove godine otvorila luksuzni hotel Monte Mulini, a u planu je otvaranje još jednog hotela Lone. Hrvatska je osim njihovih kapaciteta ove godine dobila još nekoliko luksuznih hotela poput Valamarove Lacrome, bren dirane hotela u Dubrovačkim vrtovima sunca, Kempinski Hotel Adriatic, no to su sve prije započete investicije. U idućoj godini neće biti ni jednog novog projekta osim, također, završavanja već započetih investicija. A za hrvatski je turizam najveća opasnost stagnacija u daljnjem razvoju. Jedan od rijetkih greenfield projekata Brune Orešara u Hotelima Novi pokazao se vrlo neisplativim u vrijeme krize i to je također upozoravajuća poruka za eventualne buduće investitore.

Upravo će visokokategorini, u kojima spavaju gosti više platežne moći, biti na najvećem udaru krize iduće godine. MICE sektor će u globalnom smislu biti najzloženiji, aviprijaveznike očekuje još jedna vrlo složena godina, a u hrvatskim okvirima najteže će biti pogođeni novi hoteli visoke kategorije, dakle hoteli s četiri i pet zvjezdica. Razlog tome je da je Hrvatska u tom segmentu relativno ‘novi igrač’, odnosno da prije svega treba osvojiti tržišne segmente koji su je dosad u pravilu zaobilazili. U praksi je to uvijek teže nego zadržavanje starih segmenta, a to je posebno dolazi izraženo u vremenima kada tržište stagnira ili pada. U posljednje vrijeme smo u nekoliko navrata karikirajući spominjali kako su nam, s obzirom na okolnosti prouzrokovane globalnom ekonomskom krizom, nedostaci postali prednost. Na primjeru MICE segmenta to bi značilo da smo s obzirom na iznimno mali udio koji je on imao u hrvatskom turizmu, u uvjetima njegova globalnog pada posljedice manje osjetili. Nažalost, ta prednost realno i nije prednost, nego nas upozorava na činjenicu da postoji tržišna niša u kojoj hrvatski turizam samo marginalno sudjeluje. Na isti način možemo govoriti o utjecaju negativnih trendova koje bilježe aviprijaveznici; na turističku industriju općenito.

Iako se sam ne slaže s politikom spuštanja cijena, činjenica je da će se, bez obzira na popratne promotivne mjere, borba za turiste i dalje voditi preko cijene puta i smještaja. S obzirom na činjenicu da su neke od takvih zemalja posljednjih godina vrtnoglavu napredovala u razvoju turističkih kapaciteta, a i same imaju trenutačno problema s pokrivanjem investicijama, Hrvatska zapravo ima mogućnost da ‘pauzu’ iskoristi za vlastito repozicioniranje u turističkom poslovanju.

Iduća će godina prije svega biti godina potrošača, najviše zbog utjecaja interneta kao najbržeg i najdostupnijeg izvora informacija. Očekuje se nastavak vrlo intenzivnog last minute bukinga, ali istodobno i first minute bukinga jer većina potrošača gubi povjerenje u last minute zbog odnosa između cijene i kvalitete. Vrijednost za novac postaje glavnom okosnicom industrije. Trend jednokratnog smanjenja cijena neće biti dovoljan, cijene i dostupnost trebat će se prilagođavati minimalno na dnevnoj osnovi. Stoga će upravljanje prihodima biti glavni alat, odnosno jamstvo opstanka industrije. U tom je kontekstu za hrvatski turizam važno da sami sebi priznajemo kako u kvaliteti turističkog proizvoda, u optimizaciji kanala distribucije i u promocijskim modelima kaskamo za konkurencijom. To nam daje prostora da na krizu odgovorimo unaprijeđenjima elemenata marketinškog miksa, te da nam smanjenje cijena ne bude jedini fokus. Iz perspektive operiranja samih hotela kriza je nametnula i neke nove prakse u kontroli troškova.

S obzirom na to da se pri preraspodjeli sredstava iz državnog budžeta Ministarstvu turizma uzelo dva posto, turistička branša ne može očekivati neke veće poticaje. Ne može ni očekivati pozitivan odgovor ministra Ivana Šukera da im smanji fiskalna i parafiskalna davna, što je za branšu najveće opterećenje. No, bez obzira na državne intervencije, koje uostalom nikada nisu odigrale ozbiljnu ulogu u turističkoj industriji, koja je uvijek više davala nego primala, nikoga u turizmu ništa ne sprječava da se iduće godine posveti poboljšanju kvalitete usluge i nekakvoj konačnoj suradnji privatnoga i javnog sektora u pružanju atraktivnih sadržaja. Jednako kao što ni državu ne bi ništa stajalo da izradi dubinsku analizu sektora i dugo očekivanu Strategiju hrvatskog turizma.