Ion Tiriac

Tiriac je jedan od najmoćnijih i najbogatijih Rumunja. Prema poslovnom tjedniku Capital njegovo bogatstvo procjenjuje se na 1,8 do dvije milijarde eura, a na Forbesovu listu najbogatijih, kao prvi Rumunj, ušao je prije dvije godine. Nekadašnji trener i menadžer Borisa Beckera danas vodi niz poslova, od banaka do nekretnina.

Uz naziv Uni Credit banke u Rumunskoj stoji prezime Tiriac, uz osiguravajuću kuću Allianz također, a isto prezime veže se i uz Metro Cash&Carry i niz drugih europskih tvrtki koje su iskoraćile na rumunjsko tržište. U Metrou Rumunjska, naime, Ion Tiriac ima 15 posto udjela, a do prije nekoliko dana imao je i 49 posto vlasništva u rumunjskom Daimler Chryslereu. Bez Iona Tirica, grofa Dracule ili Tycoonescua, kako ga mnogi nazivaju, u Rumunskoj je gotovo nemoguće poslovati.

Čovjek koji jede čaše od šampanjca i čiji brkovi, kao što je svojedobno napisao američki novinar John McPhee, ukazuju na to ‘da je bio na mjestima za koja većina ljudi ne može ni zamisliti da postoje’ i koji izgleda kao ‘netko tko će upravo sklopiti posao u stražnjoj sobi iza stražnje sobe’, jedan je od najmoćnijih i najbogatijih Rumunja. Prema poslovnom tjedniku Capital njegovo bogatstvo procjenjuje se na 1,8 do dvije milijarde eura, a na Forbesovu listu najbogatijih, kao prvi Rumunj, ušao je prije dvije godine.

‘Bolje da plače tvoja mama nego moja’, omiljena mu je izreka, a upravo taj podatak prilično ga dobro oslikava. Izostanak emocija i osmjeha na njegovu licu (mnogi kažu da mu nikad nisu vidjeli zube), vjerojatno dijelom proizlazi iz činjenice da je imao vrlo teško djetinjstvo. Rođen je 1939. godine u mjestu Brasov u Rumunjskoj. Otac mu je umro od raka kad mu je bilo svega 11 godina, a mama je obitelj prehranjivala radeći u lokalnoj tvornici kamiona. Trinaesti rođendan proslavio je tako što je sam pojeo cijeli kruh umjesto da ga podijeli s obitelji. Jedini izlaz iz siromaštva koji je vidio bio je sport.

Na sportskoj sceni najprije se pojavio kao igrač hokeja za rumunjsku reprezentaciju 1964. godine na Olimpijskim igrama. No, vrlo brzo nakon toga prebacio se na tenis. Iako se tenisom počeo baviti tek u 17. godini, postizao je vrlo dobre rezultate. Zajedno s Ilieom Nastaseom dobio je u parovima 1970. godine French Open, a s rumunjskim je kolegom tripit bio u finalu Davis Cupa (‘69., ‘71. i 72. godine), ali ga nikad nije uspio osvojiti. Bio je poznat kao prgav i bezobrazni igrač, koji je pomagao svom, talentiranim suparnicima, da se koncentrira.

S obzirom na to da je perfekcionist, nije dopuštao kolegi, a poslije ni igračima koje je trenirao, da mu žene ruše koncentraciju. Tog njegova pravila Nastase se nije držao 1972. godine. Umjesto da je vježbao, jurio je za djevojkom, zbog čega Tiriac poslije nije s njim razgovarao četiri godine. Sam Tiriac nije bio pretjerano talentiran, no bio je mentalno izuzetno jak i upravo je zbog toga od svog partnera Ilie Nastasea uspjeha izvući najbolje. Vjerojatno u tome leži i objašnjenje zašto sâm nikad nije osvojio neki veliki naslov. Ipak, dva je puta bio među 10 najboljih.

U vrijeme kad je igrao tenis, taj sport nije donosio veliki novac – 1968. godine zaradio je samo pet tisuća dolara. Veće iznose zaradio je tek kao menadžer i promotor, a podatak da je dobio nadimak teniski ‘Don King’ dobro oslikava način na koji je radio taj posao.

Bio je trener i menadžer mnogim poznatim tenisačima: Ilieu Nastaseu, Guilermu Vilasu, Mary Joe Fernandezu, pa i Goranu Ivaniševiću. Ime koje mu je donijelo slavu, ali i novac, bio je Boris Becker. Otkrio ga je 1984. godine u Monte Carlu, kad je Becker bilo svega 16 godina i bio 174. na svijetu. Godinu poslije, Becker je postao najmladi pobjednik Wimbledona u povijesti. Osim naslova, Tiriac je Beckeru osigurao dotad nezamjenjivo unesno sponzorske ugovore. Samo 1990. godine Becker je zaradio 7,2 milijuna dolara. Procjenjuje se da je 30 posto od toga išlo Tiriacu.

Osim kao menadžer i trener, Tiriac je zaradivao i kao sportski promotor i tehnički konzultant brojnih europskih i američkih tvrtki, organizirao je brojne teniske turnire, od 1996. godine ima licenciju za BCR Open Romania, zajedno s Rupertom Murdochom bio je nositelj broadcasting prava za tri zadnja Svjetska plivačka prvenstva, bio je predsjednik Rumunjskoga olimpijskog odbora…

Zajedno s tenisačem Vilasom osnovao je tvrtku T-V Enterprises, koja se uglavnom bavila nekretninama i teniskim klubovima, a još 1987. godine procjenjivalo se da vrijedi oko šest milijuna dolara.

Kao i u drugim poslovima, i u organizaciji sportskih prvenstava njegovo su ime pratile brojne kontroverze. Prije četiri godine htio je ugasić turnir u Austriji, u Kitzbühelu, jer vlasti pokrajine Tirol nisu htjeli dati 800 tisuća eura za organizaciju. Na madridskom turniru, za koji također posjećuje licenciju, eksperimentirao je s manekenkama u ulozi skupljačica lopatica. Ta mu je ideja prošla, dok su protiv ovogodišnjeg noviteta vodeći tenisači svijeta odmah digli glas. Naime, htio je da tenisači igraju na plavoj podlozi, a ne na crvenoj. Razlog: osigurateljska tvrtka Mutua Madrilena dala bi velika sredstva za to, jer je njihova zaštitna boja plava.

Ogromno bogatstvo Tiriac je ipak stekao izvan sporta, nakon propasti komunizma u Rumunjskoj. Doduše, i prije se bavio kojekakvim biznisima. Sam je ispričao da mu je prvi posao bila prodaja konjaka Rusima, u zamjenu za kamere, te da je na tome postigao 100-postotnu zaradu.

Početkom 90-ih godina u domovini je pokrenuo niz biznisa. S temeljnim kapitalom od 15 milijuna dolara osnovao je banku. Iako su mnogi stručnjaci navodili da je riječ o premalom iznosu za pokretanje banke, Tiriac Bank uspjela se održati na tržištu. Prije četiri godine banka je imala 60 poslovnica, aktivu od 706 milijuna eura i bila je 11. banka po veličini u Rumunjskoj. Tada je Tiriac odlučio provesti spajanje s Bank Austria Creditanstaltom, točnije HVB Bankom Rumunija (preko te banke Bank Austria Creditinstalt je došla na rumunjsko tržište). BA-CA je dobila većinski udjel u novoj banci, Tiriac je postao drugi najveći dioničar, a u nazivu nove banke ostalo je prezime Tiriac. I kad su se prošle godine spojili HVB Tiriac i UniCredit, ponovno je u nazivu sačuvano prezime Tiriac.

Rumunj nije stao samo na banci. Bio je zastupnik za Siemens u Rumunjskoj, postao je diler za Ford i Mercedes, s Lufthansom je ušao u biznis cargo prijevoza, osnovao je osiguravajuću tvrtku, televiziju, radiopostaju, ali i sagradio nekoliko sela za siročad… Jedan od najvećih biznisa Tiriac Holdings Groupe su nekretnine. Tvrtka Tiriac Immobiliare osnovana je 1994. godine, dosad je sagradila tisuće i tisuće kvadrata luksuznih stanova, trgovačkih centara, ureda, hotela i drugih objekata, a prije ekonomske krize najavljava je ulaganje u nekretnine u vrijednosti od 900 milijuna eura (do 2010. godine).

Kako je teniski trener i menadžer uspio nekoliko milijuna eura pretvoriti u dvije milijarde eura nikad nije do kraja razjašnjeno. U medijima se spominjalo, ali nikad naravno nije dokazano, da je početni kapital zaradio na prodaji oružja za vrijeme komunizma, pa čak i na križumčarenju heroina. Sigurno je, međutim, da je oduvijek bio blizak s vladajućim garniturom, pa u tome vjerojatno i leži jedna od tajni njegova strelovitog uspjeha i brzog gomilanja bogatstva.

• Rumunjska ima posebna pravila. A to je da nema pravila – rekao je Tiriac početkom devedesetih jednom novinaru. U svakom slučaju, za njega su definitivno vrijedila druga pravila. Odmah nakon povratku u Rumunjsku dobio je u jeftin dugoročni najam dvije reprezentativne kuće, a premijer Adrian Nastase, u trenutku kad je odlazio s vlasti, dao mu je u najam na 49 godina golemo imanje.

Nasljednika carstva rumunjskog Tycoonesca ima čak 33. Tako je barem prošle godine ustvrdio sam ‘grof Dracula’, izjavivši da osim troje djece koje nose njegovo prezime, ima još 30 djece diljem svijeta.

• Vjerujem da sva moja djeca imaju pravo na dio nasljetka, a ne samo ono troje koji nose moje prezime. Ne bi bilo pošteno da troje priznatih podijele cijeli moj imetak, da im sve padne s neba – izjavio je Tiriac.

Njegova prva supruga bila je rukometašica Erica, a prvog sina Alexandra Iona dobio je s modelom Mikette von Issenberg, s kojom je bio u vezi nekoliko godina. Da jabuka ne pada daleko od stabla može se zaključiti iz anegdote koju je svojedobno ispričao Becker. Naime, tada 10-godišnji Alexander tražio ga je 10 autograma kako bi ih poslije prodao prijateljima.

Put iz siromaštva Ion Tiriac vidio je u sportu. Počeo je kao igrač hokeja za rumunjsku reprezentaciju, ali se ubrzo prebacio na tenis. Profit mu je donio tek posao menadžera.

Njegove veze s vladajućima u više su navrata izašle na vidjelo. U studenome 2004. godine poklonio je premijeru Nastaseu Mercedes S 500, navodno, jer je izgubio okladu. Nastase naravno nije taj dar prijavio u roku mjesec dana, što je bio dužan napraviti, zbog čega se našao na meti kritike javnosti. Tiriac i Nastase tada su nevješto uvjeravali javnosti da je oklada u stvari bila šala radi stvaranja publiciteta za Vladin projekt kojem je cilj sagraditi više od 400 dvorana za vježbanje. U konačnici, Nastase je odbio uzeti automobil i zamolio je Tiriacu da umjesto toga donira 20 tisuća različitih lopti za te dvorane. Buru u javnosti izazvao je i lov koji je na svom imanju organizirao 2005. godine Tiriac, a na kojem su uz tada već bivšeg premijera Nastasea, sudjelovali i brojni biznismeni, primjerice, Wolfgang Porsche (svušnik Porschea), Klaus Mangold (član borda direktora u DaimlerChrysleru), Julius Meinl (svušnik austrijske banke Meinl Bank, koji je ove godine uhićen u Beču zbog pronevjere).

U tom lovu uglednici su pobili gotovo 200 divljih svinja, što je zgrozilo rumunjsku javnost. Osim zbog broja ubijenih životinja, Rumunji su bili posebno uzravjani i zbog toga što ih je taj lov asociirao na diktatora Ceausescua, kojem je to bio omiljeni hobi (često je išao u lov s Josipom Brozom Titom). Politika se uplela i kad je Tiriacov sin Alexandar bio optužen za krijumčarenje i dilanje droge. Dio spisa naprosto je nestao, a tajkunov sin dobio je iznimno blagu kaznu.

Iako je vjerojatno imao veliku pomoć vladajuće garniture u Rumunjskoj, Tiriacu se mora priznati da je u svemu čega se primio bio uspješan. Od 1990. godine prodaju Mercedesa podignuo je sa 17 automobila na godinu na 8.000, odnosno na 400 milijuna eura. Ipak, i njega je, kao i sve ostale poduzetnike pogodila ekonomska kriza. Iako je u intervjuu koji je dao ove godine rekao da ne namjerava prodati udjel ni u jednom biznisu te da ima dovoljno keša za prevladavanje krize, pad prodaje automobila ostavio je traga na poslovanje njegova carstva. Prije nekoliko dana stoga je prodao 49 posto udjela u tvrtki Daimler. Doduše, tom prodajom nije u potpunosti izašao iz automobilske industrije. Riješio se samo udjela u tvrtki koja se bavi uvozom automobila, dok u Mercedes-Benzu, koji u Rumunjskoj ima 31 prodajani salon, Tiriac i dalje ima sedam posto vlasništva.

Unatoč tome što su mu glavni biznisi, automobilska industrija i nekretnine, najpogodniji krizom, nitko u Rumunjskoj ne boji se da bi Tiriac mogao doživjeti neuspjeh. Ipak, taj je čovjek, kao što kaže njegov prijatelj tenisač Arthur Ashe, ‘zgrabio život za grkljan.’