POTPORA Hrvatska će BiH uplatiti 21,15 milijuna kuna

Proračunski novac usmjeren je u projekte od interesa za hrvatski narod u obrazovanju, kulturi, znanosti i zdravstvu. Narodnim se novinama često može naletjeti na zanimljive informacije. Primjerice na onu o raspodjeli novca za financiranje obrazovnih, kulturnih, znanstvenih i zdravstvenih programa – u Bosni i Hercegovini. Riječ je o projektima ‘od interesa za hrvatski narod’ u BiH. Doduše, riječ je o novcu koji se izdvaja u ovoj proračunskoj godini, pa odatle, valjda, i takva transparentnost.

Na račun tekuće pomoći inozemnim vladama (u konkretnom slučaju Vladi BiH) Hrvatska će ukupno za poticaje za obrazovanje, kulturu, znanost i zdravstvo uplatiti 21,15 milijuna kuna. Od toga je pola namijenjeno kulturnim projektima – od biskupija, franjevačkih samostana i muzeja do gradskih knjižnica i kulturno-umjetničkih društava. Najveći je pojedinačni iznos 270 tisuća kuna za Maticu hrvatsku Mostar i Općinu Tomislavgrad (za gradnju centra za djecu s posebnim potrebama). Na desetak će se adresa uplatiti 180, 157 i 135 tisuća kuna, a ostali su iznosi uglavnom teški nekoliko desetaka tisuća kuna. Detalji su dostupni u NN 132/2009. Riječ je, među ostalim, i o poštovanju međudržavnih ugovora.

Financiranje tuđih kulturnih i obrazovnih potreba vjerojatno ne bi bilo trn u oku da nismo u recesijskoj godini. No i kad nam recesija nije na vratima, kulturnjaci kao i svi zaposleni u obrazovnim, znanstvenim i zdravstvenim institucijama znaju kako se teško izboriti za svaku kunu. Profesor iz jedne zagrebačke srednje škole (želio je ostati anonim) ljutit je na takvo dijeljenje novca jer sâm svake godine za izvannastavne aktivnosti mora moliti za pet tisuća kuna. Nekoliko puta više dodijeljeno je npr. KUD-ovima u Čapljinu ili Livnu.

No Hrvati podrijetlom iz BiH koji žive i rade u Hrvatskoj upozoravaju na podatak da upravo Hrvatska s BiH jedina ima pozitivan odnos uvoza i izvoza – zato što svaki bosanskohercegovački Hrvat kupuje Dukatovo mlijeko, pije Jaminicu i slično. Čak 1,6 milijardi KM, što je otprilike šest milijardi kuna, BiH više uveze iz Hrvatske nego što izveze. Na temelju toga računaju da u Hrvatskoj ostave 1,2 milijarde kuna PDV-a i pitaju se što je 21 milijun kuna prema 1,2 milijarde. No srednjoškolskog profesora ne zanimaju takve računice, on zna da će se i ubuduće teško natjecati s programima iz BiH.

Svaki dan pratimo likvidnost, radimo samo s provjerjenim tvrtkama, obvezno uzimamo sredstva osiguranja plaćanja. Kad je riječ o razvoju, izabrali smo strateške smjerove i u njih ulažemo, a na svim drugim troškovima štedimo. Faktoring je kao privremeno rješenje problema nelikvidnosti preskup, čak i u sadašnjim okolnostima, osim ako tvrtka nema druge opcije. Duguju nam više od 12 milijuna kuna, ali nemamo kredita, zato uspjevamo izvršiti obveze prema radnicima, dobavljačima i državi.

Poput Majstrovića i ostali sugovornici ne misle da smo izišli iz krize i da nam je bliska budućnost ružičasta. Naplata potraživanja postaje sve teža i sporija, kapital sve skuplji i nedostupan. Srećom, kaže Milošević, najave kupaca iz Zapadne Europe Pastor grupi za 2010. godinu puno su bolje kao i njihova likvidnost. Također veli da se neka istočna i jugoistočna europska tržišta oporavljaju brže od očekivanja, posebno ona gdje smo zabilježili gubitke na tečajnim razlikama (Rusija, Srbija).

Popović smatra da bi država puno pomogla kada bi se PDV obračunavao po naplaćenoj realizaciji i kad bi subvencionirala razvojne izvozno orijentirane projekte. Primjerice jednom našem dobavitelju koji je jedan od najvećih svjetskih proizvođača komponenti važnih u našoj industriji matična država pokriva plaće svih zaposlenika u R&D odjelu (za istraživanje i razvoj), a riječ je o stotinama inženjera. Jasno je da će oni održati tehnološku (konkurentska) prednost jer neće smanjivati ulaganja u R&D – kaže Popović.

Urbanke pak dodaje da bi država, baš kao i poduzetnici, također morala najprije izabrati strategiju i u te smjerove ulagati maksimalne financijske i ljudske resurse. U tom smislu nužno je srediti sudstvo, poslati jaku poruku građanima, poduzetnicima i državnim službenicima da se želi riješiti korupcije, uvesti puno transparentniji uvid u troškove na razini države, županije, grada, općine, potpuno se internetski povezati s građanima. Ujedno smatra da treba ulagati u školovanje svakoga građanina.

Isto tako, baš kao i mi poduzetnici, država mora pojeftiniti svoj pogon, a i tu je nužno donijeti niz strateških poslovnih odluka na čemu može i mora štedjeti, a na čemu nikako ne smije – kaže Urbanke. Milošević kao glavni problemi malih i srednjih tvrtki vidi u tome što najčešće nemaju malo dugotrajne imovine ili je pak imaju. To znači da nemaju pristup dugoročnom izvoru financiranja koje im je stoga još skuplje i nedostupnije.

Država bi preko HBOR-a i HAMAG-a mogla osigurati znatnije djelomično sufinanciranje, refinanciranje te garancijsku potporu malim i srednjim tvrtkama koje se ne mogu kvalificirati za srednjoročno ili dugoročno financiranje prema sadašnjim kriterijima banaka. Naravno, ključno što bi država i državna poduzeća trebali učiniti jest da plaćaju obveze na vrijeme, tj. u što kraćem roku prema svim dobavljačima – kaže Milošević.

Tako se vraćamo na svoga prvog sugovornika Majstrovića, kojemu su dužnici velike tvrtke poput HEP-a koji ugovara plaćanje za 90 dana, a kasni tri mjeseca ili pak ine koja ugovara plaćanje za 120 dana, a kasni oko pola godine. Primjerice u Rijeci prošle godine njegova je Turbomehanika radila termoelektranu, a kako su i zastupnici General Electrica, njima su morali platiti strojeve u mjesec dana, dok im je HEP za obavljeni posao platio tek nakon devet mjeseci.

Doduše, moram reći da je HEP u posljednje vrijeme počeo redovitije plaćati – kaže Majstrović. Majstrović veli da je sve što poduzima Vlada čista kozmetika te da premijerka može uvesti i dodatni harač, ali se ništa neće napraviti. Prema njegovu mišljenju, treba se riješiti gubitaša, primjerice brodogradilišta, čiji svaki zaposlenik iz proračuna uzima 9.000 kuna, a efekta nema. To je posebno teško u uvjetima hrvatske prezaduženosti.

Kad bih imao dug visine svoga prihoda, ne bih mogao mirno spavati. A to je slučaj s hrvatskim dugom koji je vrlo blizu visini BDP-a. Zato se pitam otkud toliko optimizam naše Vlade? Pa pogledajte, u ovoj zemlji samo 360.000 zaposlenih stvara novu vrijednost i oni jedini mogu vraćati taj dug, što znači da svatko od njih treba stvoriti 200.000 eura, što nije moguće. Moramo ići u radikalne poteze i riješiti se gubitaša. Ako to ne uradi sadašnja Vlada, sigurno će uraditi neka druga, a bojim se da će za mnoge male tvrtke to biti kasno – zabrinuto zaključuje.