LIMITIRANA SERIJA ZA VOZNJU BEZ GRANICA

Njena 15 posto, pa je tako iznimno restriktivna monetarna politika djelovala prorecesijski. Uostalom, to je ključan generator nelikvidnosti u gospodarstvu – upozorava Radošević. Pasivna antirecesijska politika koja se oslanja na globalni oporavak i novi priljev kapitala ne jamči izlazak na površinu. Bez promjene modela razvoja, posebno monetarne politike, oporavak će biti dugotrajan, upozorava Radošević.

Ivan Lovrinović sa zagrebačkoga Ekonomskog fakulteta potpuno se slaže s Radoševićevom ocjenom. – Depresiju možemo detektirati na dva načina: padom BDP-a većim od 10 posto ili duljim trajanjem recesije, dakle kad se ne vidi dno. U oba smo slučaja zakoračili u depresiju. Što mi u takvoj situaciji radimo? Imamo stari antirecesijski model iz 1993. i isti model primjenjujemo protiv recesije. Zar se netko čudi što on djeluje prorecesijski? Dolazak krize samo je ubrzao recesiju u Hrvatskoj, to je ugrađeno u naš ekonomski model. Zato će izlazak biti dulji, sporiji i teži nego u EU.

Problem je što imamo izrazito restriktivnu monetarnu i fiskalnu politiku, i to u vrijeme kad EU fiskalnim poticajima ide na proračunske deficite i do osam posto BDP-a, a javni dug na čak 100 posto BDP-a. Mi sve radimo suprotno, zato će se recesija sigurno razvući u depresiju – uvjeren je Lovrinović.

Bez jeftinih kredita Ni njega ne zabrinjava inflacija. Upravo obrnuto, i zato se zalaže za ekspanzivnu i aktivnu ulogu Ministarstva financija i Središnje banke. Dosad se, kaže, već moralo nešto učiniti. Dok druge zemlje spašavaju svoje ključne industrije kako znaju i umiju, mi smo svoju drvenu industriju, koja izvozi milijardu dolara, prepustili sudbini. Državi nije palo napamet da joj osigura jeftine kredite u komercijalnim bankama ili HBOR-u.

• Banke su dovoljno likvidne, pune su novca, ali što nam to znači kad se boje rizika i neće krediti poduzeća. HNB, Vlada i Ministarstvo financija morali bi dogovoriti zajedničku akciju. Pogledajte Ameriku, ona se već izvlači iz krize. Ima sreću što je na čelu FED-a Bernanke, koji je doktorirao na Velikoj depresiji, pa agresivno i selektivno pomaže privredi na sve moguće načine. To bismo i mi morali – poručuje Lovrinović.

Samo kuna jača Matu Babića, također profesora s Ekonomskog fakulteta, ne zanima točan naziv stanja, ali zna da za njega postoje dobri recepti: – Treba nam ekspanzivna monetarna i fiskalna politika koja će povećati potražnju za domaćim proizvodima i uslugama. To znači da se mora podići razina osobne potrošnje, dakle mora se povećati raspoloživi dohodak, a to pak znači smanjiti porezno opterećenje rada. Što mi radimo? Podižemo poreze. Moramo poticati i potrošnju i investicije.

Imamo mnogo malih i srednjih poduzeća s dobrim projektima, ali nitko ih ne želi kreditirati. Ili im nudi kamate od 10 posto i više. Sve su banke u zemljama okruženja srezale kamate, samo kod nas one rastu. Sve druge valute depreciraju, jedino kuna jača. Dolar je od početka godine oslabio 35 posto, i to Ameriku izvlači iz krize, potiče izvoz. Bernanke zna što radi – poručuje Babić.

Analitičar Velimir Šonje, međutim, kaže da ne razumije tu vječitu bitku za slabu kunu. – Ako je dolar oslabio 35 posto, za toliko je ojačao euro. A EU izlazi iz recesije i s jakim eurom. Mislim da je HNB vodio razumnu politiku, jedinu moguću, jer svako bi eksperimentiranje s tečajem moglo imati neželjene financijske posljedice koje bi nas sigurno odvele u dugotrajnije probleme. Monetarna i fiskalna politika u maloj zemlji poput naše imaju premalen manevarski prostor.

Ne bih to miješao s depresijom ili recesijom – tvrdi. Uvjerem je da je prerano ustvrditi da smo u depresiji, za to bi nam trebale barem tri-četiri godine gospodarskoga pada. – No u nekom duljem razdoblju od 10 ili 20 godina, s našim nerješavanjem problema, složio bih se s Gligorovim i Radoševićem da nam prijeti depresija – ocjenjuje Šonje.

Glavni analitičar SG Splitske banke Zdeslav Šantić upozorava pak da nema govora o mogućnostima antirecesijskog djelovanja fiskalne i monetarne politike. Već je sadašnju razinu deficit teško pokriti i nema povećanja državne potrošnje bez ugrožavanja makroekonomskih stabilnosti. Upozorava da je jedan od najvećih problema prevelika uloga države koju treba smanjivati, a ne dodatno povećavati. I on misli da devalvacija kune ne bi ništa riješila.

Vlada ne čini ništa – Ako bi monetarna politika i popustila, uvjeren sam da bi se većina sredstava usmjerila u potrošnju države, a ne u privatni sektor, što ne bi omogućilo rast gospodarstva, nego gubitak makroekonomskih stabilnosti. Također strah od deprecacije mnogo je manji nego u zemljama eurozone i SAD-a. Naime, inflatorni pritisci u domaćem gospodarstvu više su posljedica strukturne prirode.

Uz to cijene velikog broja dobara i usluga i dalje su administrativno i ispod tržišne cijene. Dobar su primjer cijene komunalnih usluga koje će iduće godine vjerojatno zabilježiti rast zbog sve većeg manjka proračuna lokalne države. Također imamo rast PDV-a i uvođenje novih trošarina, što utječe i na razinu cijena. U dugom roku razina cijena mora konvergirati razini cijena u Europskoj uniji. U najpovoljnijem scenariju može se očekivati deprecacija domaćih valuta koja bi onda najvjerojatnije rezultirala (hiper)inflacijom, a ne deflatornim pritiscima – uvjeren je Šantić.

Mato Crkvenac kao bivši ministar financija zna da je sve već poznato, i težina problema i rješenja: – Ne možemo reći da su nam u rukama činjenice koje bi govorile o promjeni. Posrijedi je samo politika (ne)spremnosti i (ne)zrelosti. Vlada izbjegava dirnuti u bilo što politički opasno. Umjesto da predlaže promjene i izradi konkretne programe, ona se boji da joj se ne pripiše bilo što od posljedica poput gubitka radnih mjesta.

Uglavnom provoćira sve druge skupine da predlažu, ali sama ne čini ništa. Promjene će nastupiti kad političari shvate da se nepopularni potezi isplate i da ne vode nužno u neuspjeh na izborima. Sve dok se to ne dogodi u glavama vladajućih, depresija je izgledna – ocjenjuje Crkvenac.

Kako bi na nepopularne poteze odgovorila HDZ-ova izborna baza, teško je reći, no HDZ neće rezati granu na kojoj sjedi. Kosorčićno dopuštanje rokovskim bitkama da određuju tko i što radi i koje pozicije zauzima dovoljno je za zaključak kako ni na Istoku nema ništa nova. Izostanak antirecesijskog programa upućuje i na Lincolnovu: bolje je šutjeti i pustiti da te smatraju budalom nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju. Ništa se razumije ne ponašaju ni birači.