EU: Siva zona lobiranja za subvencije

Poduzetnici mogu lobirati za svoje interese javno i transparentno putem različitih udruženja. Legitimno je da poduzetnici vrše pritisak na državu za uspostavljanje boljega zakonskog okvira, učinkovitiju gospodarsku diplomaciju, potporu izvozu i slično, ali kao opći interes gospodarstva. Država može u sklopu svoje javne politike poticati različite gospodarske sektore i subjekte i pomagati im.

Država ne smije tajno pomagati i pogodovati određenim poduzetnicima, najčešće na javnim natječajima ili urgiranjem kod nekih drugih institucija. Državni dužnosnik ne smije u potpori poduzetnicima tražiti svoj interes, kao što ni pojedinačni poduzetnik ne smije zbog toga ostvarivati korist nauštrb drugih. Pojedinačna veza politike i biznisa ne smije ići na teret poreznih obveznika ni na štetu konkurencije na tržištu.

No ta je veza neizbježna i neophodna. Politika, odnosno izvršna vlast, odgovara za gospodarstvo i njegovo funkcioniranje. Iz toga proizlazi utjecaj ne samo na državna nego i na privatna poduzeća. Politika bi morala utjecati na biznis tako da stvara konkurentno okruženje za rast biznisa. Trebala bi donijeti strategiju koja jasno treba reći koje su grane dugoročno zanimljive za Hrvatsku, a koje nisu te pomagati izlazak hrvatskih tvrtki na inozemna tržišta i financijski i lobistički.

U vrijeme krize još je važnije imati nacionalnu strategiju koja bi jasno pokazala kome se isplati pomoći, kome ne. Iznimka je brodogradnja. Ipak je to najožbiljnija izvozna industrija, siguran sam da dio brodogradnje ima budućnost i šanse za uspjeh, ali nakon privatizacije. No sporni su primjeri kada pojedinačna veza politike i biznisa ide na teret poreznih obveznika ili kada jednom sudioniku na tržištu olakšava poziciju na teret konkurencije.

Izravan kontakt politike i biznisa nepoželjan je, pa je zato u zemljama Unije, koje su poboljšale standard, i u preostalom dijelu svijeta nezamislivo da političar, ministar ili predsjednik pokuša intervenirati za bilo koga iz realnog sektora jer tako ulazi u rizičnu zonu iz koje je najčešći izlaz odlazak u povijest. Dopušteni je angažman ako se država i njezin predstavnik brinu o poduzeću koje je u vlasništvu države ili država sama intervenira u njegovo poslovanje. Zato, misli Ivančević, zapadni svijet ne poznaje praksu izravnog interveniranja politike u korist privatnih poduzeća.

Da bi se otklonila svaka sumnja u to, čak i kad političari odlaze u posjet poduzećima, to čine u organizaciji komore ili udruga poslodavaca. Političko uriranje u slučaju natječaja, ako se dokaže čak i kao provjerena informacija ili jaka indicija, znači udaljavanje iz politike.

Nedavna događanja pokazuju da su zapadne države itekako skakale u pomoć posrnutim privatnim tvrtkama koje, posebno američke banke, uvelike same snose krivnju za svoj krah. No to govori o promijeni tipa liberalnog kapitalizma, misli Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, a sada lobist i konzultant, a ne pogodovanju, jer to je učinjeno transparentno, kao dio državne politike. Da je Obamina administracija, recimo, tajno spašavala samo Lehman Brothersa, to bi bilo skandalozno isto kao da tajno urgira za nekog poduzetnika.

Sve što nije javno za politiku je skandalozno, kaže Granić, dodajući da svugdje u svijetu biznis utječe na politiku, ali nema problema dok je taj utjecaj transparentan i dok traži bolji regulatorni okvir i uvjete za sve. Opasnost nastaje kad se biznis i politika spoje da bi se izigrao zakon. Najčešći su primjeri takve simbioze svugdje javni natječaji.

Temeljno je pravilo ozbiljnih lobista da se ne bave lobiranjem za subvencije i u javnoj nabavi jer to je sivo područje.

Mnogi nakon političke karijere prelaze u privatni biznis, no tada u razvijenijim demokracijama obično postoji razdoblje od šest mjeseci do godinu dana tijekom kojeg im je djelovanje ograničeno jer bi mogli iskoristiti informacije kojima raspolažu. I obrnuto, kad netko iz biznisa prelazi u politiku, postoje regulatorni mehanizmi za sprječavanje sukoba interesa, što ne znači da ga nema, jer mnogi europski povjerenici i ministri padaju zbog toga. Također je nezamislivo da se netko bavi biznisom dok je u politici, no i kad iz biznisa prijeđe u politiku i tvrtku prepusti odvjetničkom uredu, u mnogim se zemljama postavlja pitanje je li pristojno da ta tvrtka konkurira na javnim natječajima.

Uprava takve tvrtke postavljena političkim dekretom i njena budućnost izravno ovisi o političkoj opciji na vlasti, vjerujem da se na takvu upravu ipak može lakše utjecati. Ne razumijem zašto se sa svakom promjenom vlade mijenjaju i uprave svih državnih poduzeća. Nema u Hrvatskoj toliko usko specijaliziranih stručnih ljudi da se njima možemo ‘razbacivati’ nakon svakih izbora.

Postoje pitanja u vezi s kojima se želim dodatno angažirati i utjecati na državu da radi bolje, ali tada se udružujem u interesne skupine poput HUP-a i nastojim utjecati na potpuno legitiman način, a ne dogovorima ‘uz šank’. Premda nema sustava u kojem zajedničko druženje u istom golf-klubu, u istom političkom tijelu i sličnim formalnim ili manje formalnim grupacijama ne pomaže barem pri uspostavi prvoga poslovnoga kontakta, društva u kojima se takvi dogovori stručno verificiraju imaju više šanse za opstanak.

Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic grupe, misli da je granica između politike i biznisa ondje gdje prestaje neovisno reguliranje okvira za poslovanje i počinje pojedinačno pogodovanje.

Svaka je iznimka u političkom djelovanju devijacija od suštine političke djelatnosti, iako se kod devijacija tretira kao pravilo. Uloga je politike stvaranje okvira koji će dati jasne i transparentne procedure za osnivanje djelatnosti i takve uvjete za ravnopravno tržišno natjecanje. Politika regulira, odnosno bavi se načelima, ne pojedinačnim slučajevima. Naravno da Hrvatska nije izolirana u zloporabama političkog utjecaja, ali trebamo nastojati da što više takvih slučajeva postane iznimka. Moramo inzistirati na definiranju i poštivanju procedura, transparentnosti i korektnoga tržišnog natjecanja.

Kada su Sarkozyja slikali na jahti poznatog poduzetnika, on je odmah imao opširno obrazloženje o poziciji poduzetnika koji nema nikakve poslovne interese prema državi niti održavaju potporama. Probajte to usporediti s Hrvatskom.

Nitko nikada nije izračunao (niti je to moguće) koliko nas stoji bliska veza politike i biznisa. Sve to na kraju plate porezni obveznici, koji mogu samo slegnuti ramenima u stilu: nije baš sve skupo. Jefitne su iluzije!