Home / Biznis i politika / Ili javno ili skandalozno

Ili javno ili skandalozno

Izravan kontakt politike i biznisa nepoželjan je, pa je zato u zemljama Unije, koje su poboljšale standard, i u preostalom dijelu svijeta nezamislivo da političar, ministar ili predsjednik pokuša intervenirati za bilo koga iz realnog sektora jer tako ulazi u rizičnu zonu iz koje je najčešći izlaz odlazak u povijest – kaže Željko Ivančević, lobist u Bruxellesu. Dopušteni je angažman ako se država i njezin predstavnik brinu o poduzeću koje je u vlasništvu države ili država sama intervenira u njegovo poslovanje. Zato, misli Ivančević, zapadni svijet ne poznaje praksu izravnog interveniranja politike u korist privatnih poduzeća. Da bi se otklonila svaka sumnja u to, čak i kad političari odlaze u posjet poduzećima, to čine u organizaciji komore ili udrug poslodavaca. Političko uriranje u slučaju natječaja, ako se dokaže čak i kao provjerena informacija ili jaka indicija, znači udaljavanje iz politike.

Međutim, nedavna događanja pokazuju da su zapadne države itekako skakale u pomoć posrnutim privatnim tvrtkama koje, posebno američke banke, uvelike same snose krivnju za svoj krah. No to govori o promijeni tipa liberalnog kapitalizma, misli Mate Granić, bivši ministar vanjskih poslova, a sada lobist i konzultant, a ne pogodovanju, jer to je učinjeno transparentno, kao dio državne politike. Da je Obamina administracija, recimo, tajno spašavala samo Lehman Brothersa, to bi bilo skandalozno isto kao da tajno urgira za nekog poduzetnika.

  • Sve što nije javno za politiku je skandalozno – kaže Granić dodajući da svugdje u svijetu biznis utječe na politiku, ali nema problema dok je taj utjecaj transparentan i dok traži bolji regulatorni okvir i uvjete za sve.

Opasnost nastaje kad se biznis i politika spoje da bi se izigrao zakon. Najčešći su primjeri takve simbioze svugdje javni natječaji.

  • Temeljno je pravilo ozbiljnih lobista da se ne bave lobiranjem za subvencije i u javnoj nabavi jer to je sivo područje – kaže Granić.

Mnogi nakon političke karijere prelaze u privatni biznis, no tada u razvijenijim demokracijama obično postoji razdoblje od šest mjeseci do godinu dana tijekom kojeg im je djelovanje ograničeno jer bi mogli iskoristiti informacije kojima raspolažu. I obrnuto, kad netko iz biznisa prelazi u politiku, postoje, kaže Granić, regulatorni mehanizmi za sprječavanje sukoba interesa, što ne znači da ga nema, jer mnogi europski povjerenici i ministri padaju zbog toga. Također je nezamislivo da se netko bavi biznisom dok je u politici, no i kad iz biznisa prijeđe u politiku i tvrtku prepusti npr. odvjetničkom uredu, u mnogim se zemljama postavlja pitanje je li pristojno da ta tvrtka konkurira na javnim natječajima.

Tvrtku dvojbenih razvojnih mogućnosti. Uostalom, svaka ozbiljna tvrtka ima i svoje definirane poslovne procese, ovlasti, proračun i planove razvoja, koje jedan telefonski poziv ili intervenacija ne može poremetiti. No ako je uprava takve tvrtke postavljena političkim dekretom i ako njena budućnost izravno ovisi o političkoj opciji na vlasti, vjerujem da se na takvu upravu ipak može lakše utjecati.

Ne razumije zašto se sa svakom promjenom vlade mijenjaju i uprave svih državnih poduzeća. Nema u Hrvatskoj toliko usko specijaliziranih stručnih ljudi da se njima možemo ‘razbacivati’ nakon svakih izbora.

Postoje pitanja u vezi s kojima se želim dodatno angažirati i utjecati na državu da radi bolje, ali tada se udružujem u interesne skupine poput HUP-a i nastojim utjecati na potpuno legitiman način, a ne dogovorima ‘uz šank’. Premda nema sustava u kojem zajedničko druženje u istom golf-klubu, u istom političkom tijelu i sličnim formalnim ili manje formalnim grupacijama ne pomaže barem pri uspostavi prvoga poslovnoga kontakta, društva u kojima se takvi dogovori stručno verificiraju imaju više šanse za opstanak – uvjeren je Urbane.

Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic grupe, misli da je granica između politike i biznisa ondje gdje prestaje neovisno reguliranje okvira za poslovanje i počinje pojedinačno pogodovanje.

Svaka je iznimka u političkom djelovanju devijacija od suštine političke djelatnosti, iako se kod devijacija tretira kao pravilo. Uloga je politike stvaranje okvira koji će dati jasne i transparentne procedure za osnivanje djelatnosti i takve uvjete za ravnopravno tržišno natjecanje. Politika regulira, odnosno bavi se načelima, ne pojedinačnim slučajevima. Naravno da Hrvatska nije izolirana u zloporabama političkog utjecaja, ali trebamo nastojati da što više takvih slučajeva postane iznimka. Moramo inzistirati na definiranju i poštivanju procedura, transparentnosti i korektnoga tržišnog natjecanja – poručuje Tedeschi.

Kako to funkcionira u inozemstvu na primjeru navodi Željko Ivančević.

  • Kad su Sarkozyja slikali na jahti poznatog poduzetnika, on je odmah imao opširno obrazloženje o poziciji poduzetnika koji nema nikakve poslovne interese prema državi niti ovisi o državnim potporama. Probajte to usporediti s Hrvatskom – zaključuje.

Nitko nikada nije izračunao (niti je to moguće) koliko nas stoji bliska veza politike i biznisa. Sve to na kraju plate porezni obveznici, koji mogu samo slegnuti ramenima u stilu: nije baš sve skupo. Jefitne su iluzije!

Iako svojom prezentacijom nije tvrdila da je riječ o kolapsu hrvatskoga gospodarstva i katastrofičnim procjenama, niti je Svjetska banka nešto nametnula Vladi, Madžarević-Šujster predložila je da bi Vlada trebala osim demotiviranja zaposlenika za rano umirovljenje razraditi i neke druge mjere za povišenje razine zaposlenosti. Posebno je tu mislila na povratak umirovljenika i branitelja na tržište rada, smanjenje troškova otpuštanja radnika te poticanje cjeloživotnog učenja. Ona je, ipak, na neki način kritizirala Vladu dodavši da naknade za nezaposlene s 30 i više godina staža ne bi trebale odvraćati ljude od traženja posla i ne bi smjele biti bez uvjeta.

Kad se pogledaju uvjeti prema kojima se ide u prijevremenu mirovinu, vidi se da je zakonodavac predvidio dvije mogućnosti. Jedna je pravo na starosnu mirovinu. Nju osiguranik (muškarac) ostvaruje kad navrši 65 odnosno 60 godina života (žena) i ima najmanje 15 godina mirovinskog staža. Isto je tako i s osiguranicima s nepunim radnim vremenom: 65 godina života (muškarac) odnosno 60 godina (žena) i 15 godina u osiguranju. To je socijalna komponenta s kojom se treba složiti s obzirom na to da iz raznoražnih razloga ima ljudi koji nisu uspjeli riješiti svoje zaposlenje dok su trebali biti radnoaktivni.

Druga je pravo na prijevremenu starosnu mirovinu. Na nju se odnosi većina kritika, iako, da ponovimo, nikako ne treba sve osiguranike koji idu u prijevremenu mirovinu trpati u isti koš. Na nju osiguranik stječe pravo kad navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac) odnosno 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena). Kao i u starosnoj mirovini, i kod prijevremene osiguranik zaposlen na nepuno radno vrijeme nakon navršene 60 godine života i 35 godina mirovinskog staža (muškarac) odnosno 55 godina života i 30 godina mirovinskog staža (žena) može ići u mirovinu. Zakonodavac je to riješio tako da se razdoblje provedeno u zaposlenju na nepuno radno vrijeme smatra razdobljem provedenim u zaposlenju na puno radno vrijeme.

Osobe koje odu u mirovinu postaju teret cjeloživotne privrede, bez obzira na to je li njihovo umirovljenje sa stajališta produktivnosti bilo opravdano ili ne. Naravno, odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu ipak otvara vrata i onima koji još mogu raditi, ali imaju i druga rješenja. U dogovoru s dotadašnjim (ili nekim drugim) poslodavcem mogu sklopiti ugovor o djelu za povremene i privremene poslove. Takvih primjera ima jer se i poslodavcu više isplati angažirati umirovljenika, pogotovo onoga koji je već upoznat s poslom, a da se ne govori o tome da od trenutka umirovljenja dotadašnji zaposlenik za njega postaje jeftinija radna snaga jer nije dužan plaćati doprinose. Naravno, novopečenom umirovljeniku u tom se slučaju ne obustavlja mirovina, što mu odgovara.

Ipak, mnogo budućih umirovljenika razmišlja što će sutra u mirovinu. Ne muči ih samo iznos mirovine nego i to da im se dotadašnji život radikalno mijenja. U svakom slučaju, u mirovinu je najbolje ići kad se ona zasluži! Postoje mišljenja da bi Hrvatska trebala posve zabraniti odlazak u prijevremenu mirovinu kao što su to učinile neke zemlje ili to namjeravaju učiniti poput Njemačke. Mi se ne slažemo s time jer svakako ima situacija u kojima je potpuno opravdan odlazak zaposlenika u mirovinu.

Ipak, svakom budućem prijevremenom umirovljeniku treba reći da mu se ona ne isplati (osim ako ima dodatno rješenje). To ne vrijedi samo za razliku u godinama kad budu primljeni mirovinu umjesto pune plaće. Još je veća posljedica mirovina trajno manja 0,15 posto za svaki mjesec ranije mirovine, što će reći da budući umirovljenici mogu izgubiti devet posto za pet godina ranijeg odlaska u mirovinu.