Ad su u talijanskom Fiatu toga toplog srpnja 1957. proizveli prvi Fiat 500, nisu mogli sanjati da će njihov proizvod (poslije, doduše, i s nekim preinakama), doživjeti 21. stoljeće, što više, i dalje se osjećati mladim. Nije teško zaključiti: prvi Fiat 500 nisu bili tako maleni i slabašni zbog parkirnih mjesta. Ako je ičega tada bilo u izobilju, bilo je mjesta za ostavljanje svojeg limenog ljubimca. Ne, bila je riječ o čistoj ekonomiji. Posljedice Drugoga svjetskog rata osjećali su još gotovo svi, trebalo je stvoriti nešto malo, praktično i jeftino.
Dakle, talijanski su dizajneri (na Fiatu 500 radilo ih je mnogo, ali dizajnersko remek-djelo pripisuje se Danteu Giacosi) dobili su zadatak da stvore sva-komu dostupan automobil. Usput, on je svojom praktičnošću morao parirati njemačkom Volkswagenu, koji je svijet zadivio svojim ‘Bubama’. No, o njima nešto poslije. Prvi u priči o besmrtnim automobilima, ipak, nastupa Fiat 500 Nuova…
Cinquecento se, dakle, rodio 1957. i umirovio 1975. Taman kad je navršio osamnaestu. U Torinu su mislili da automobilaska industrija polako jede taj, tada već tehnički i dizajnerski, po-malo ‘umorni’ automobiličić. Događa se i Talijanima pogrešna procjena, iako je u toj priči presudna bila isplativost. Jednostavno, maleni Fiat 500, koji više nije imao slabašni motor od 13 KS, već je to sada, pretkraj proizvodnje, bio pravi mali monstrum od 23 KS (ne više 500, nego 600 cm3, dimenzije iste, dužina tri metra), više nije bio ‘in’. Vegetiranje, ili život na aparatima, priuštili su mu još dvije godine, kad su, 1977. konačno rekli – arrivederci. Kakva zabluda!
