Prvi predsjednik EU-a imat će toliko slobode koliko mu dade Europsko vijeće

Samo se neupućeni mogu čuditi da su poslovi prvog predsjednika Unije maglovito definirani, a zna se da EU voli definirati svaku kravu i naranču u sustavu. Europsko vijeće, jedini istinski izvor moći u EU, i dalje će odlučivati tko će, što, kada i kako raditi.

Nakon što su uspješno poslali irsku demokraciju na popravni ispit i drugi put izliječili Irce od kroničnog odbacivanja europskih ugovora, šefovi vlada i država Europske unije pokazali su upravo zapanjujuću ekspeditivnost u biranju novih ljudi na svježe uspostavljena mjesta u administraciji EU. Sasvim netipično za pužev ritam Unije, glavešine su odmah počeli nabacivati imena mogućeg predsjednika Europske unije, koji se službeno zove predsjednik Europskog vijeća, i ministrica vanjskih poslova, koja se službeno zove visoka predstavnica Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, potpuno ignorirajući staro gundalo, češkog predsjednika Vaclava Klaus, posljednju zapreku Europske unije za vanjsku i sigurnosnu politiku.

Ni više nego barunica, koja će imati na raspolaganju izdašne četiri milijarde eura proračuna i pet tisuća diplomata, pretrpjela je čak i nešto teži udar kritika, kojih na oba imenovanja nije nedostajalo. Em je nepoznata, em neiskusna u vanjskoj politici, em žena, pa je zbog toga izabrana, em posljedica ideoloških prepucavanja u EU. Ipak, u pitanju je barunica, pa joj je samopouzdanje genska predispozicija, tako da je skeptike odmah otpuhala tvrdnjom da je ‘najbolja osoba za ovaj posao’. U svojoj podužoj i raznolikoj karijeri s vanjskim poslovima dotaknula se tek 2007. kad je postala europska povjerenica za trgovinu, što je kod mnogih neuvjerljiv argument.

Zadaci su joj, kao i u slučaju predsjednika, neuobičajeno mutni za jednu pedantnu Europsku uniju, koja voli definirati svaku kravu i naranču u sustavu. Preciznije, ‘visoki predstavnik provodit će Uniju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Pridonosit će svojim prijedlozima razvoju te politike, koju će onda i provoditi prema mandatu Vijeća. Isto se odnosi i na zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku’. Uz to predsjedat će Vijećem za vanjske poslove, biti jedan od potpredsjednika Europske komisije, odgovoran za vanjske odnose i koordinaciju aspekata Unijinih vanjskih poslova. Komu nije dovoljno konkretno, Unija precizira: visoki predstavnik moći će predstavljati Uniju samo u pitanjima dogovorenima među članicama. A taj dogovor, pokazalo se, nije najlakše postići; da pače, nerijetko ga se i ne postigne (primjer vojne akcije u Iraku).

Tony Blair dugo je bio prvo ime, da bi odjednom ispaž iz igre, najviše zbog odnosa snaga unutar Europske unije. Animozitet Nijemaca i Francuska prema Britancima stara je vijest, a tu je bila riječ o demonstraciji moći. Njemačka kancelarka Angela Merkel i francuski predsjednik Nicolas Sarkozy dogovorili su se da Blair ne dolazi u obzir i o tome obavijestili britanskog premijera Gordona Browna. On je, kao, nešto pokušao inzistirati, da bi na kraju odustao i prihvatio mjesto visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku, možda i utjecajnije od mjesta predsjednika. Prvo ime Unije, bar službeno, ne može doći iz zemlje koja nije u eurozoni, šengenskom sustavu i koja je s Amerikancima išla u Irak.

Kako će ta dva mjesta u praksi izgledati, najvjerojatnije će odrediti osobnosti ljudi koji ih obnašaju s obzirom na to da im okviri Lisabonskog ugovora ostavljaju takve nejasne ovlasti i zadatke. To je ujedno najizglednije objašnjenje za izbor očitih anonimaca na oba posla. Veliki unutar Unije tako su pokazali da ne namjeravaju važne ingerencije tek tako prepustiti jednoj ili dvjema osobama, no s druge je strane povijest pokazala da ‘tipovanje’ na navodno bezlične ne-rijetko poluči kontraefekt.