Neovisnost u Podravci? Ljubo Jurčić

Anketa među predsjedničkim kandidatima: Što ćete napraviti kad vam se obrate poduzetnici tražeći od vas da razdvojite? Nije mi namjera veličati američki sustav, ali ondje je već tradicionalno da su lobističke grupe sastavni dio procedura kojima se definiraju javni ciljevi. U Hrvatskoj se to radi mnogo ‘srovije’ jer ništa nije uređeno, pa s vremenom ti odnosi isplivaju kao drastičan primjer korupcije i nepotizma – kaže Brkić dodajući kako je normalno da poljoprivrednici lobiraju za subvencije, ali javni interes da se postave pravila tko i uz kakve uvjete na te subvencije može računati.

Takve odnose na svojoj koži testira svaki dan. U Podravci se našao u procijepu između HDZ-a, koji ga je postavio na čelo Nadzornog odbora, i HSS-a, koji Podravku svojata kao vlasništvo stranke. No on u tome procijepu odlično pliva. – Imam veliku neovisnost i samostalnost. S političarima sam dogovorio cilj, a to je stabilizacija i razvoj Podravke. Moj je stav: ako su prijedlozi političara u okvirima tog cilja, saslušat ću ih, ako nisu, nemamo o čemu razgovarati – kategoričan je Jurčić.

Kaže da se u početku stekao dojam da brani boje HSS-a, ali nije mu dao osjećaj pobjede i zato se obrušio na njega. No potpuno otvorene karte, s kojima igra samo s jednim ciljem: da izvuče Podravku na površinu, i HSS i HDZ drže na ‘sigurnoj’ udaljenosti, tvrdi. U mreži politike i biznisa ne vidi problem, jer ona postoji i u razvijenim ekonomijama. – Razlika je u tome što ondje postoji mekana granica. Politika određuje strategiju razvoja, strateške industrije i unutar tog se okvira onda podupiru ‘simpatizeri’ vlasti. Mi to radimo sirovo i primitivno – zaključuje Jurčić.

Dekan veleučilišta Vern Goran Radman također misli da nema granice između biznisa i politike, to je ‘igralište’ određeno tek mekim rubovima koje razgraničavaju moć i vlast. – Oboje se vitalno prožimaju, jer bez uspješnog biznisa nema politike, kao ni uspješne politike bez biznisa. No, motivi su u biznisu i politici oprečni, jedini se zalažu za ‘svoj’, a drugi za ‘opći’ interes. Zato postoje pravila igre koja su ‘napisana’ pažljivim njegovanjem razumijevanja o uzajamnom interesu, povjerenjem i transparentnosti aranžmana koji se postižu. Banalan primjer takvih aranžmana su tzv. privatno-javna partnerstva – tumači Radman.

Kaže da nema ništa loše u tome što političar naziva i preporuča poslovnim ljudima da se nađu i razgovaraju. Loše je kad u tome traži svoj poseban interes ili kad onaj kojeg zove ugrađuje taj interes u sporazum s drugim poslovnim partnerom. – Nema ništa loše ni u tome da poslovni ljudi zovu i interveniraju kod političara ako procjenjuju da bi njihovo zalaganje moglo promijeniti pravila od opće koristi. Pri tome mogu računati na stečenu prednost, ali samo onu koja je verificirana tržištem, dakle kvalitetom, cijenom, boljim uvjetima, a ne posebnim političkim privilegijama – poručuje.

O dopuštenoj simbiozi politike i ekonomije pitalo smo i šest predsjedničkih kandidata s najizglednijim šansama za pobjedu. Svi uvjeravaju da predsjednik ne smije lobirati i posredovati. Osim Dragana Primorca, kojemu ta tema valjda nije dovoljno izazovna, jer nije našao vremena da se posveti tom problematikom i odgovori na pitanje. Bilo bi zgodno pobjedniku za koju godinu pitati malo preoblikovano pitanje: jeste li urgirali za nekog poduzetnika? Odgovor će možda biti drukčiji. Kako na taj odnos gledaju poduzetnici, koji od bliskog odnosa s vlašću mogu imati itekakve koristi?

Domagoj Milošević, predsjednik Uprave Pastora, misli da problem nije u ‘dubini’ veze politike i biznisa nego u njenoj transparentnosti. – Neizbježno je da društvo poput našeg, još uvijek usred tranzicije i velike ekonomske krize, kritički i podozrivo gleda na svaku vezu politike i biznisa.

Što se smije? Poduzetnici mogu lobirati za svoje interese javno i transparentno putem različitih udruženja. Legitimno je da poduzetnici vrše pritisak na državu za uspostavljanje boljega zakonskog okvira, učinkovitiju gospodarsku diplomaciju, potporu izvozu i slično, ali kao opći interes gospodarstva. Država može u sklopu svoje javne politike poticati različite gospodarske sektore i subjekte i pomagati im.

Što se ne smije? Država ne smije tajno pomagati i pogodovati određenim poduzetnicima (najčešće na javnim natječajima ili urgiranjem kod nekih drugih institucija). Državni dužnosnik ne smije u potpori poduzetnicima tražiti svoj interes kao što ni pojedinačni poduzetnik ne smije zbog toga ostvarivati korist nauštrb drugih. Pojedinačna veza politike i biznisa ne smije ići na teret poreznih obveznika ni na štetu konkurencije na tržištu.

No ta je veza neizbježna i neophodna. Politika, odnosno izvršna vlast odgovara za gospodarstvo i njegovo funkcioniranje. Iz toga proizlazi utjecaj ne samo na državna nego i na privatna poduzeća – kaže. Politika bi morala utjecati na biznis tako da stvara konkurentno okruženje za rast biznisa. Trebala bi donijeti strategiju koja jasno treba reći koje su grane dugoročno zanimljive za Hrvatsku, a koje nisu te pomagati izlazak hrvatskih tvrtki na inozemna tržišta i financijski i lobistički, tvrdi Milošević.

U vrijeme krize još je važnije imati nacionalnu strategiju koja bi jasno pokazala kome se isplati pomoći, kome ne. Iznimka je brodogradnja. Ipak je to najožbiljnija izvozna industrija, siguran sam da dio brodogradnje ima budućnost i šanse za uspjeh, ali nakon privatizacije. No sporni su primjeri kada pojedinačna veza politike i biznisa ide na teret poreznih obveznika ili kada jednom sudioniku na tržištu olakšava poziciju na teret konkurencije – poručuje.

Transparentna komunikacija. No, nema dileme o tome da veza biznisa i politike mora postojati. Sve su velike kompanije na Zapadu nastale uz podršku politike (i obrnuto), pa ne očekuje napredno društvo i uspješnu državu ako nećemo podržati perjanicu svakoga gospodarstva – poduzetnike!

U pomoć države vjeruje i Darko Belić, direktor Elke. – Tržišna ekonomija preduvjet je zdrave ekonomije i država ne treba upravljati njome, ali ima važnu zadaću poticati njen razvoj zakonski reguliranim instrumentima. Pritom je globalna kriza izvanredna situacija u kojoj država treba razmotriti i primijeniti dodatne mehanizme zaštite pokretačkih dijelova ekonomije, u što se prije svega ubrajaju domaća proizvodnja i izvoz. Zdrava ekonomija u službi je općeg dobra i država treba podržati proizvođače svim dostupnim instrumentima. Poduzetnici trebaju upozoravati na važne teme vezane uza zbivanja u sektoru i apelirati, pa ako je potrebno, što je Elka i učinila, izravnim obraćanjem Vladi i ministarstvu – uvjerava Belić.

Kao i ostali proizvođači, Elka u kriznim vremenima ima zadaću zadržati što više radnih mjesta i nastaviti proizvoditi i stvarati dodanu vrijednost, a to je interes koji jasno prelazi domenu isključivo privatnog interesa vlasnika i ulazi u područje širega gospodarskog društvenog interesa, tvrdi. No, poručuje da političari ne smiju favorizirati neke biznismene i njihove pojedinačne interese, dakle ne smiju poticati nikoga bez jasnih i opravdanih kriterija općeg dobra, a to su otvaranje radnih mjesta, stvaranje vrijednih proizvoda, izvoz, inovacije.

Međusobna komunikacija gospodarstvenika i političara treba biti transparentna i na uvidu javnosti. To bi pravilo trebalo vrijediti u svim slučajevima i za obje strane, od dodjele državnih poticaja, pomoći do financiranja izborne kampanje u koju se uključuju gospodarstvenici – zaključuje Belić.

Blaženka Urbanke, direktorica HSM informatike, kaže da je transparentnost progoni otkad je slušala Davida Plouffe, voditelja Obamine pobjedničke kampanje. Tijekom kampanje podupiratelji su na internetu mogli pratiti put baš svakoga uloženog dolara, od toga tko ga je donirao do namjene u koju je utrošen. Vjeruje da i kod nas treba omogućiti transparentno praćenje toka svake kune, od donacije do realizacije kroz neki marketinški ili PR projekt. Kaže da nikada nije tražila uslugu od političara kako bi ostvarila svoje poslovne interese. I ne bi pomagala nečiju kampanju samo da bi mogla pogurati rješenja vlastite tvrtke u neku državnu ili tijelo državne uprave.

Ne vjerujem da bi predsjednik zemlje mogao zvati privatnu tvrtku s poznatim vlasnikom kako bi od nje tražio da podrži kreditno neku drugu…