JEDINSTVEN PRISTUP UMIJEĆU PROVEDBE PROMJENA

Kako da vaša organizacija uspješno posluje u 21. stoljeću? Najveći svjetski stručnjak na području poslovnog vodstva u ovom vizionarskom vodiču sažima dvadeset i pet godina iskustva i znanja koje je prikupio iz naučenih lekcija u mnogobrojnim organizacijama i poslovima. Rezultat je vrlo osobna knjiga koja je istodobno nadahnjujuća, jasna i ispunjena važnim implikacijama za budućnost.

Idućih će se desetljeća pojačati pritisci vezani uz organizacijske promjene. Ipak, metode kojima su se menadžeri koristili pokušavajući pretvoriti tvrtke u snažnije konkurente – potpuno upravljanje kvalitetom, reinženjering, smanjivanje broja zaposlenika, restrukturiranje, kulturološke promjene i zaokreti u poslovanju – redovito nisu polučile uspjeh, kaže Kotter, jer nisu izazvale – promjenu ponašanja.

Knjiga opisuje proces od osam koraka koji mora provesti svaka tvrtka koja želi ostvariti svoj cilj te pokazuje gdje i kako ljudi često skreću s pravog puta.

Ko se ustavna tužba osiguravatelja protiv Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju proteže na pet godina, što nije nezamislivo, osiguravajući djelatnost te bi zakonske odredbe mogle stajati više od 900 milijuna kuna. Izračun je to koji uzima u obzir da je namet za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje koji plaćaju osiguravatelji iz bruto policirane premije obveznog autoosiguranja već smanjen na sedam posto. Da je taj namet ostao na prvobitnih 10 posto, brojka bi bila još veća. Nije zato čudno što osiguravatelji ne žele zaustaviti borbu protiv tog nameta i zakona koji smatraju neustavnim, zbog čega traže da se poništi. Borba se može nazvati prilično uspješnom. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja, ali već se nakon šest mjeseci namet smanjio. Iako to nije ono što su osiguravatelji željeli, jer stvarnu štetu počinjenu HZZO-u procjenjuju na samo dva ili tri posto, smanjenje je ipak pobjeda, ako ne u ratu, onda bar u jednoj bitki.

Ogorčenje zbog zakona koji je kao jedan od prihoda obveznoga zdravstvenog osiguranja naveo i prihod od AO-a nije teško shvatiti. Dovoljno je da se svote koje se uplaćuju u HZZO zbog tog zakona usporede s onima koje su osiguravatelji uplaćivali prije, dok su plaćali naknadu stvarne štete u sklopu odgovornosti osiguranika i u skladu s obvezama preuzetim ugovorom o osiguranju. Od 2005. do kraja 2008. iznosi isplaćeni HZZO-u nikad nisu premašili 68 milijuna kuna. Hrvatski ured za osiguranje procjenjuje da će u ovoj godini biti uplaćeno više od 223 milijuna kuna. Taj namet nije jedino nepravedno rješenje koje je osiguravatelje pogodilo ove godine.

Naime, u Zakonu o članarinama u turističkim zajednicama, koji je također 1. siječnja ove godine stupio na snagu, društva za osiguranje i reosiguranje navedena su kao obveznici plaćanja članarine turističkim zajednicama. Zašto je tome tako kad većina njihovih poslova nisu djelatnosti neposredno vezane uz turizam, teško je shvatiti. Ipak, ujedinjena borba osiguravatelja vjerojatno će i ovdje dati pozitivan rezultat. Očekuje se, naime, da se stopa izdvajanja za turističke zajednice počne primjenjivati na premiju nekoliko vrsta osiguranja, a ne na ukupan prihod.

To izdvajanje, koje se možda ne čini velikim jer je riječ o 0,25 posto ukupnog prihoda, nije beznačajno, kao ni promjena koja će se dogoditi ako tumačenje Ministarstva turizma i Porezne uprave bude onakvo kakvo osiguravatelji očekuju. Naime, umjesto oko 25 milijuna kuna na godinu, osiguravajuća bi društva nakon te promjene izdvajala 140-ak tisuća kuna.

Za sada lobiranje osiguratelja nema neku težinu. O napretku se može govoriti tek onoga trenutka kad zakonodavac prigodom izrade zakonskih i podzakonskih akata bude prethodno pitao za mišljenje osiguravateljsku struku. Događaji u vezi s nametom u korist HZZO-a i Turističke zajednice samo potvrđuju kojim su neobzirnošću, brzopletošću i neutemeljenosti predmetni zakoni doneseni – kaže Marijan Ćurković, predsjednik Upravnog odbora Hrvatskog ureda za osiguranje i potpredsjednik Koncerna Agram.

Ćurković dodaje da je popuštanje i smanjenje nameta samo dokaz apsurdnosti odredbi, što bi sigurno uočio i Ustavni sud u postupku s ustavnom tužbom koju su osiguravatelji uložili protiv tih odredaba. Ta dva primjera, zbog toga što su se dogodila nedavno i stoga što je bila riječ o tako velikim iznosima, najviše su zaokupila pozornost osiguravatelja, pa i šire poslovne javnosti.

Ipak, zakoni se, što zbog usklađivanja s propisima Europske unije, što zbog novih ideja na koje netko dođe u pokušaju da napuni neki proračun, stalno mijenjaju. Na ovogodišnjim Danima hrvatskog osiguranja, sedmom susretu koji organizira Udruženje osiguravatelja Hrvatske gospodarske komore, upravo zbog toga jedna od aktualnih tema bio je panel o utjecaju zakonskih promjena na industriju osiguranja. To je tema na koju bismo mogli potrošiti tri ili četiri dana i analizirati samo nju. Postoji niz propisa koji su se mijenjali i koji se mijenjaju, a prema kojima moramo postupati i koji utječu na poslovanje osiguravatelja.

Koliko se propisa promijenilo, teško je točno reći, ali mnogo. Kad se ti propisi donesu i objave, netko ih mora ispitati, netko mora vidjeti jesu li promjene velike i mora se uložiti trud da se te promjene uvedu – izrazila je mišljenje mnogih osiguravatelja Snježana Bertoncelj, predsjednica Uprave Erste osiguranja i predsjednica Odbora za životna osiguranja Udruženja osiguravatelja HGK.

Uistinu, popis zakona, pravilnika i mišljenja koji se stalno mijenja dušačak je, a može se očekivati da se te promjene nastave i dalje jer će se usklađivanje propisa s EU nastaviti. Takvo usklađivanje propisa ne nosi sa sobom velike novčane iznose poput domaćih ad hoc zakona ili pravilnika, ali svaka promjena zahtijeva troškove, bili oni direktni ili nešto manje vidljivi. Dovoljno je, na primjer, podsjetiti na Pravilnik o marketinškim aktivnostima. U njegovu slučaju nije bila riječ o direktnom trošku koji je propisan kao postotak od premije ili slično, ali zato što je otežao rad osiguravateljima, prouzročio je troškove.

Te tri odredbe – Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o članarinama u turističkim zajednicama i Pravilnik o marketinškim aktivnostima – može se svrstati u kategoriju hrvatskih propisa. Također je za njih važno da, zapravo, osiguranike ne zahvaćaju. S druge strane mogu se staviti drugi propisi koji se donose radi usklađivanja s Europskom unijom. Jedan od njih – Zakon o sprečavanju pranja novca i financiranja terorizma – primjenjuje se od početka ove godine, a na neki se način odnosi i na osiguranike.

Jedan je to od onih zakona koji osiguravatelje zahvaćaju iako se primarno ne odnose na njih. Zasad su obveznici tog zakona samo društva koja imaju odobrenje za obavljanje poslova životnog osiguranja, ali može se očekivati da će uskoro u to biti uključena i ostala društva za osiguranje.

Taj zakon također nije donio izravni namet za osiguravatelje, ali s druge im je strane sasvim sigurno prouzročio troškove. Izrada Pravilnika, odnosno uputa i smjernica, analize rizika, tablice rizika, stručno osposobljavanje, vođenje evidencije o podacima dostavljenim Uredu za sprečavanje pranja novca, čuvanje podataka i dokumentacije 10 godina nakon prestanka poslovnog odnosa… sve to nosi troškove. Kod tog je zakona za mnoge osiguravatelje najveći problem potreba za dubinskim analizama prilikom svakog novog poslovnog odnosa, što komplicira posao, posebice zaposlenicima koji rade u prodaji.

Udruženje osiguravatelja uložilo je mnogo truda kako bi obrazac za sve podatke koje taj novi zakon zahtijeva ukomponiralo u ponudu životnog osiguranja da osiguranik ne osjeća dodatne troškove. Prosječna premija životnog osiguranja trenutačno jest otprilike 66 eura, naravno, u kunskoj protuvrijednosti. Stoga je, objašnjava Marijan Ćurković, predsjednik Upravnog odbora Hrvatskog uređa za osiguranje i potpredsjednik Koncerna Agram, svaka veća uplata premije životnog osiguranja jako uočljiva, a to dobro znaju i možebitni perači novca.

Životno osiguranje zato ne vide kao dobru priliku za pranje novca. Osiguravatelji moraju dostavljati silne podatke Uredu za sprečavanje pranja novca, što im dodatno, a smatraju i uzaludno, komplicira poslovanje. Ideja da osiguravatelji u trenutku kad sklapaju ugovor o životnom osiguranju s poslovnim subjektom vrše dubinsku analizu i uza sve izrađene tablice i dalje je malo vjerojatna. Među ostalim, ona podrazumijeva da zastupnik utvrdi na licu mjesta stvarne vlasnike poslovnog subjekta, što jednostavno nije provedivo u praksi.

Rizik pranja novca kod osiguravatelja naravno postoji, jer novac ulazi u sustav, i istina je da samo saznanje da osiguravatelji provode neke mjere protiv pranja novca može odvratiti nekoga od poštujući da takvo što učini. S druge strane, istina je i to da osiguravateljima taj zakon donosi još posla, komplicira im rad i nosi sa sobom neke izdatke, bili oni vidljivi na prvi pogled ili ne.

Odredbe Zakona o sprečavanju pranja novca zagorčale su život osiguravateljima, ali nisu utjecale na prodaju polica životnog osiguranja. Zašto? Jednostavno zato što eventualni perači novca dobro znaju da im životno osiguranje u Hrvatskoj nije dobra prilika za pranje novca. Svaka veća uplata premije životnog osiguranja (prosječna je premija sada 66 eura) strši i vidljiva je i sumnjiva i bez onih silnih podataka koje osiguratelji moraju dostaviti Uredu za sprečavanje pranja novca.

Ipak, nije nerealno da će takvih zakona i propisa koji osiguravateljima zadaju mnogo novog posla vjerojatno biti još, isto kao i onih koje bi osiguravatelji vrlo rado promijenili barem u jednom dijelu. Zakon o obveznom zdravstvenom osiguranju, Zakon o dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju, Zakon o porezu na dohodak, Zakon o porezu na dodanu vrijednost, Zakon o osiguranju – svima njima osiguravatelji su našli primjedbe.

Dio naših problema jest to što kao industrija malo zajedno nastupamo kad je riječ o zakonskim promjenama – rekao je Josip Kereta, član Uprave Croatia zdravstvenog osiguranja, govoreći na Danima osiguranja. Dobri rezultati koje daje zajednički pritisak, bilo da ga vodi Hrvatski ured za osiguranje bilo Udruga osiguravatelja HGK, potvrđuju njegovu tvrdnju. Promjena će dakle biti još, moguće je da će se i intenzivirati njihova pojava. Važno je da se zajedničkim snagama pristupi primjeni onih nužnih i borbi protiv neutemeljenih.

Najvažnije je, ipak, i to osiguravatelji ne bi smjeli zaboraviti, da se konstantnim lobiranjem tijekom vremena izbori pozicija u kojoj će osiguravatelji sudjelovati u donošenju odluka, pa neće biti potrebne takve naknadne intervencije.