Za sudbinu Vlade Šukerovi potezi važniji od Popijačevih

Ko se ustavna tužba osiguravatelja protiv Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju proteže na pet godina, što nije nezamislivo, osiguravajući djelatnost te bi zakonske odredbe mogle stajati više od 900 milijuna kuna. Izračun je to koji uzima u obzir da je namet za Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje koji plaćaju osiguravatelji iz bruto policirane premije obveznog autoosiguranja već smanjen na sedam posto. Da je taj namet ostao na prvobitnih 10 posto, brojka bi bila još veća. Nije zato čudno što osiguravatelji ne žele zaustaviti borbu protiv tog nameta i zakona koji smatraju neustavnim, zbog čega traže da se poništi. Borba se može nazvati prilično uspješnom. Zakon je stupio na snagu 1. siječnja, ali već se nakon šest mjeseci namet smanjio. Iako to nije ono što su osiguravatelji željeli, jer stvarnu štetu počinjenu HZZO-u procjenjuju na samo dva ili tri posto, smanjenje je ipak pobjeda, ako ne u ratu, onda bar u jednoj bitki.

Ogorčenje zbog zakona koji je kao jedan od prihoda obveznoga zdravstvenog osiguranja naveo i prihod od AO-a nije teško shvatiti. Dovoljno je da se svote koje se uplaćuju u HZZO zbog tog zakona usporede s onima koje su osiguravatelji uplaćivali prije, dok su plaćali naknadu stvarne štete u sklopu odgovornosti osiguranika i u skladu s obvezama preuzetim ugovorom o osiguranju. Od 2005. do kraja 2008. iznosi isplaćeni HZZO-u nikad nisu premašili 68 milijuna kuna. Hrvatski ured za osiguranje procjenjuje da će u ovoj godini biti uplaćeno više od 223 milijuna kuna. Taj namet nije jedino nepravedno rješenje koje je osiguravatelje pogodilo ove godine. Naime, u Zakonu o članarinama u turističkim zajednicama, koji je također 1. siječnja ove godine stupio na snagu, društva za osiguranje i reosiguranje navedena su kao obveznici plaćanja članarine turističkim zajednicama.

Zašto je tome tako kad većina njihovih poslova nisu djelatnosti neposredno vezane uz turizam, teško je shvatiti. Ipak, ujedinjena borba osiguravatelja vjerojatno će i ovdje dati pozitivan rezultat. Očekuje se, naime, da se stopa izdvajanja za turističke zajednice počne primjenjivati na premiju nekoliko vrsta osiguranja, a ne na ukupan prihod. Tako bi se za članarine u turističkim zajednicama izdvajalo samo od zaračunate bruto premije u četiri vrste osiguranja: putnom, osiguranju djece i školske mladeži od posljedica nezgode te posebnom osiguranju mladeži od posljedica nezgode; osiguranju gostiju, posjetitelja priredaba, izletnika i turista od posljedica nezgode te osiguranju od opasnosti otkaza turističkih putovanja.

To izdvajanje, koje se možda ne čini velikim jer je riječ o 0,25 posto ukupnog prihoda, nije beznačajno, kao ni promjena koja će se dogoditi ako tumačenje Ministarstva turizma i Porezne uprave bude onakvo kakvo osiguravatelji očekuju. Naime, umjesto oko 25 milijuna kuna na godinu, osiguravajuća bi društva nakon te promjene izdvajala 140-ak tisuća kuna.

Za sada lobiranje osiguratelja nema neku težinu. O napretku se može govoriti tek onoga trenutka kad zakonodavac prigodom izrade zakonskih i podzakonskih akata bude prethodno pitao za mišljenje osiguravateljsku struku. Događaji u vezi s nametom u korist HZZO-a i Turističke zajednice samo potvrđuju kojim su neobzirnošću, brzopletošću i neodgovornošću vođeni ti procesi.