Dosad je odštetne zahtjeve za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku plaćala država. No sada se situacija mijenja. Jedan je sudac u izvansudskom postupku već prihvatio plaćanje, u drugom slučaju sudac odbija platiti i vodi postupak s državom.
Neki suci (koji rade spor, radi čega se i podnosi zahtjev za suđenje u razumnom roku) prilično loše gledaju na stranku koja se na takav zahtjev odluči. Autor ovog teksta nedavno je pred svjedocima slušao sutkinju koja već punih pet godina vodi jednostavan postupak u kojemu je osnova već riješena, a odlučuje se samo o visini štete, kako objašnjava da nije u redu što je podnesen zahtjev za suđenje u razumnom roku jer to nju prikazuje u lošem svjetlu, i to je rekla pred nizom svjedoka, bez ikakva sustezanja, na ročištu, očito u uvjerenju da ima pravo tako govoriti (ostaje vidjeti kako će se to odraziti na presudu).
Brzo se otkrio i vjerojatni razlog tolike nervoze. Naime, u postupku se traži očitovanje suca koji vodi postupak i predsjednika tog suda, a već su zabilježeni i zahtjevi za regres od suca – to znači da se suca traži da plati ono što je država platila onome tko je tražio zaštitu prava na suđenje u razumnom roku. Riječ je o pojavi koja još nije raširena. Poznato je da je jedan sudac u izvansudskom postupku već prihvatio plaćanje, ali postoje i drugi u kojima sudac odbija platiti i vodi postupak s državom. Ipak, očito je da država zauzima oštriji kurs i da se u budućnosti može očekivati prava poplava takvih zahtjeva.
Sigurno je da će to izazvati određenu nervozu sudaca. Kako ne bi došao u problem odnosno morao plaćati kašnjenje, sudac bi jednostavno mogao ‘presjeći’ i donijeti presudu unutar roka od tri godine iako smatra da bi bilo dobro izvesti još neki dokaz i slično. Moguće je i da će se ‘nestrpljivu’ stranku pokušati disciplinirati nekom stegovnom mjerom. Sve to prilično relativizira pravo na suđenje u razumnom roku i vjerujemo da bi bile korisne promjene koje će negativnosti ili ukloniti ili ih umanjiti – jedna od tih je, primjerice da se po službenoj dužnosti, čim se zahtjev usvoji, postupak preda drugom sucu koji mu mora dati prioritet. Također, moglo bi se promisliti i o rješenju u kojem se zahtjev, ako ga stranka ne pokrene, pokreće po službenoj dužnosti, možda i uz obveznu namjenu dijela sredstava u humanitarne svrhe. I, na kraju, pitanje za milijun kuna – protiv koga će ići regres (i hoće li ići) na uvjerljivo nasporijem sudu u državi ako se spisi godinama i ne dijele – je li za to kriv predsjednik, zamjenik predsjednika, šef odjela ili onaj ili oni koji im takav modus operandi i modus vivendi dopuštaju?
