Neodlučnost Europske komisije dovela u pitanje zaštitu tržišnih pravila u EU. Mišiće Europska komisija uglavnom vježba na manjim članicama EU, a s većima pristaje na kompromise. Tako je bilo kad je Francuska spašavala svoju autoindustriju, a bit će i u slučaju prodaje Opela i isključive zaštite njemačkih radnika.
Nakon što je već nekoliko puta dogovor postignut pa promijenjen, čini se da ni ovaj put, kad se čini da je Opelova sudbina napokon dogovorena, stvari neće teći glatko. Najnoviji problem u sapunici o posrnuom autobrendu pojavio se na relaciji Europska komisija – njemačka Vlada i odnosi se na Komisiju neprihvatljivu prirodu postignutog dogovora, što je stvorilo uvjete za novi potencijalni sukob. Žuča prepiska između Bruxellesa i Berlina vodi se posljednjih dana zbog inzistiranja njemačke Vlade na Opelovoj prodaji konzorciju u kojem su kanadska Magna i ruska banka Sberbank, što prema Komisiji krši pravila tržišne utakmice u Europskoj uniji. Nijemci se sa svoje strane prave da to nije točno.
Vlada je dakle na službeno upozorenje povjerenice za tržišno natjecanje Europske komisije Neelie Kroes odmah odgovorila da ne zna u čemu je problem, što je zazvučalo prilično neuvjerljivo ima li se na umu cijela Opel-GM-ova trakavica.
Prodaja je od početka kontroverzna i problematična jer su u pitanju deseci tisuća radnih mjesta u nekoliko zemalja Europske unije. Problem se pojavio u najgorem trenutku, kad svatko, prije svega, želi spasiti radna mjesta u svojoj zemlji i malo mari za tržišna načela. Sasvim pojednostavljeno, Nijemci su od početka favorizirali Magnu nasuprot drugim dvama ponuđačima, belgijskom RHJ Internationalu i kineskom BAIC-u, najviše zbog plana restrukturiranja koji bi značio spas svih 25 tisuća radnih mjesta u Njemačkoj, ali ne nužno i u drugim tvornicama u Britaniji, Španjolskoj, Belgiji i Poljskoj (50-ak tisuća radnih mjesta u Europi). S obzirom na to da je dogovor uvjetovan zajmom njemačke Vlade od 4,5 milijardi eura, stajalište Nijemaca zapravo je razumljivo – zašto bi nosili najveći rizik prodaje i pritom spašavali radna mjesta u drugim državama?
Dogovor je nakon niza peripetija i natezanja u kojima je nevoljnost trenutačnog vlasnika General Motorsa da proda Magni imala važnu ulogu postignut upravo na takvim temeljima. Tvornice u Njemačkoj nastavit će raditi, no otpuštanja drugdje bit će neizbježna (prema Magni otprilike 10.500 radnih mjesta, od čega u Njemačkoj samo 4.500). Dovoljno da počne čupanje u nekoć sretnoj europskoj obitelji. Komisija je zatim stala panično razmišljati što da točno napravi. S jedne strane uvjetovanje Vlada ‘bridge’ zajma prihvaćanjem Magnine ponude bilo je sasvim očito, a druge strane nereagiranje Komisije dovodi u pitanje njezinu vjerodostojnost, kao i vjerodostojnost cjelokupnog koncepta Europske unije kao zajednice jednakih. Kako Njemačkoj dopustiti ono što se drugim, manjim zemljama baš i ne bi?
Kroes je istaknula kako postoje ‘jasne indikacije da je pomoć koju je obećala njemačka Vlada novom Opelu uvjetovana odabirom određenog ponuđača Magna/Sberbanka’, što se kosi s pravilima poštene tržišne utakmice. Nitko se ne bi, naravno, posebno zabrinuo zbog toga da nije toga malog problema radnih mjesta u drugim državama, zbog čega bi se takvo protežiranje državnim subvencijama osjetilo izravno na njihovu gubitku. Komisija je stoga zaključila da bi takva pomoć bila ‘nekompatibilna s državnim pomoću i pravilima unutarnjeg tržišta’ pa pozvala njemačku Vlada da omogući GM-u ponovno razmatranje ponuda, kao da dosad nije imao dovoljno vremena učiniti to.